Priča o vjetru i vojniku Novo!
0 preuzimanja
"Počeo je rat, otac je otišao daleko u planine...
- Sinko, a kako ću znati jesi li živ? - upitala ga, tužna, na rastanku majka.
- Pjevat ću, majko, pjevat ću - tješio je on - i pjevajući mislit ću na tebe. Vjetrovi će donositi moje pjesme, vjetrovi s planina.
Sjećam se bake. Zazviždi najljuća bura, a ona otvori prozor i sluša.
- Čujem ga! Pjeva! Živ je!
Tako je ona otvarala prozore dok su zavijali vjetrovi i onda kad je završio rat iz koga se otac nikad nije vratio.
- Čujem ga! - govorila je, ali svaki put kroz suze.
- Pjeva! Ne, nitko drugi, to on pjeva!
I bilo je tako.
Vjetrovi su u svojim krilima sačuvali pjesme mrtvoga ratnika i s vremena na vrijeme zaljuljali ih majci pod prozore.
Baka je jednoga dana usnula zauvijek kraj otvorena prozora. Vjetar je zavijao spuštajući se s visokih planina, a ona je u njegovu glasu htjela još jednom otkriti sinovljevu pjesmu."
- Da, jedino je kod ljudi tako - reče zamišljeno kornjača Tamara kad je Milivoj završio svoje pričanje. - Oni se vole čak i poslije smrti.
Palma Katalinić
| Pregleda: | 1825 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 24. 09. 2019. |
Slični dokumenti
U bolnici svećenik posjećuje jednu dragu staricu: - Kako ste danas, bako? - Dragi moj župniče, dobro je. Što ću se žaliti, već sam stara. Gospodin mi je podario divan život i ja sam spremna za vječnost.
Kad je umro neki čovjek, htjedoše iskušati mudra starca.
- Znaš li nam reći kamo će on sada poći - u raj ili u pakao? -upitaše ga.