Smijeh u gradoblaku Novo!

Gradoblak je bio najmoderniji grad na svijetu. Bio je tako napredan da u njemu nije trebalo ništa više pronalaziti. Na ulicama se moglo vidjeti jedino robote. Nije bilo ni liječnika, ni učitelja, ni policajaca, ni električara... Roboti su obavljali sve poslove. Kad bi se netko razbolio, liječio ga je robot. Ako bi trebao nešto kupiti, poslao bi robota. Djeca su imala jednoga robota za učenje, a drugoga za igru.

Žitelji Gradoblaka nisu se međusobno poznavali jer nikad nisu izlazili iz kuće. Sve ili gotovo sve što su trebali imali su u kući. Jedina stvar koju su svi trebali, a nitko nije imao, bila je radost. Najveća bolest grada bila je žalost. Liječnici-roboti nisu znali kako je izliječiti. Ljudi su bili tako tužni da se nisu znali smijati. Eto takav je bio život u Gradoblaku.

Jednoga dana došao je u grad neki mladić iz manjeg mjesta u Gradozemlju, a u veliki grad su ga poslali da nauči njegova dostignuća kako bi mogao unaprijediti svoj kraj. Mladić nije mogao naći nikoga koga bi nešto upitao. Cijeli je dan bio na ulicama i susretao samo robote, nigdje nije vidio čovjeka, a tih robota i izuma bilo mu je preko glave. Gdje su ljudi u ovom gradu?

Tada je počeo shvaćati kako je grad bio tako moderan da su ga osvojili strojevi te su i ljudima vladali izumi.

Prolazeći tako gradom, začuje on kako netko plače. Evo napokon neko dijete. Zametnuo je s njim razgovor, ušao kroz prozor i počeo se igrati. Dijete se najprije smiješilo, zatim veselo nasmijalo, a onda se smijalo grohotom i tako glasno da je cijela okolica odjekivala od njegova smijeha.

Smijeh je poprimio tajanstvenu moć. Ljudi koji su stanovali u okolnim zgradama dolazili su na prozor jer godinama nisu čuli dječji smijeh. Bilo ih je sve više tako da su ispunili ulicu. Svi su htjeli vidjeti tko se smije. Ubrzo su i sami bili zaraženi smijehom. Napokon svi prasnuše u smijeh, nitko više nije mogao prestati. Cijeli je grad čitav tjedan dana pucao od smijeha. Bolest žalosti jednostavno je nestala. Gradoblak je javno zahvalio mladiću što im je donio smijeh.

Neobično zadovoljan i sretan, mladić se vratio u svoje mjesto. Otkrio je da je njegovo Gradozemlje sačuvalo najveći izum: radost koja se dijeli.

(aktivnost: Od obojenih listića izrezati pravokutnike u obliku opeka. Na opeke napisati konkretne prijedloge koji će izgraditi Grad radosti. Npr. utješiti nekoga tko je tužan, pomoći potrebitomu, podijeliti nešto s drugim... Grad se može "graditi" na podu ili nalijepiti na zid.)

Jose Real Navaro