Graditelj i njegov jedrenjak Novo!
0 preuzimanja
Graditelj lađa donio je jednoga dana do svoje radionice uz luku dugačak zaobljeni drveni stup, koji se pravilno sužavao od jednoga kraja prema drugome, i komad uredno složena platna, te ih odložio uz radionicu.
Mnoge je dane marljivo i pažljivo gradio lađu. Bilo je očito da mu je jako stalo do nje. Drveni stup i komad platna promatrali su ga svakoga dana kako neumorno radi. - Meni je sigurno namijenio neko važno mjesto na svojoj lađi. Reče jednom drveni stup važnim glasom. - Inače me ne bi tako pažljivo izradio. - Ne nam samo zašto ćeš mu ti poslužiti - nastavi, obraćajući se komadu platna. Vjerojatno zato da obriše lađu prije nego me stavi na nju. Platno je šutjelo. Bilo je sigurno da će ga čovjek dobro upotrijebiti. I čekalo. Protjecali su dani, pa i tjedni. Graditelj lađe radio je bez prestanka. Ali, kako su dani i tjedni protjecali, kiše su smočile platno, vjetar je na njega štošta nanio i odbacio ga na stražnji zid radionice. Bilo je to sada samo jedno izgužvano prljavo platno. Kada je graditelj lađe gotovo dovršio lađu, drveni stup zadovoljno reče: - Evo, dolazi moj dan - i, pogledavši prema komadu platna, nastavi - šteta što ti više ničemu nećeš moći poslužiti. I doista, graditelj uskoro dođe po drveni stup, odnese ga do lađe i postavi okomito na unaprijed izgrađeno mjesto. Drveni stup je bio jako zadovoljan. Promatrao je odozgo lađu i osjećao se važan. Vrlo važan. I graditelj lađe je bio jako zadovoljan. Promatrao je vitku lađu i njezin snažan jarbol. - Sada preostaje još samo jedno - zaključi. Drveni stup se sa čuđenjem upita što bi to moglo biti. Još se više začudio kada je vidio da graditelj odlazi po ono izgužvano i prljavo platno. Htio ga je upozoriti da se s takvim platnom više ništa ne može učiniti. No, prije nego što je išta uspio izreći, čovjek je to izgužvano i prljavo platno počeo pričvršćivati na njega. A kada ga je učvrstio i raskrilio prema vjetru, i lađu i drveni stup prožme divan, do tada nedoživljen osjećaj. I jedrenjak, zajedno sa svojim ushićenim graditeljem, poleti u zagrljaju vjetra.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 1107 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Govori samo o onome što ti je jasno, inače šuti. Govorništvo je umjetnost varanja i laskanja. Zamislite sebi onu tišinu koja bi nastala kada bi ljudi govorili samo ono što znaju. Ima ljudi koji govore, govore, govore – sve dotle dok napokon ne uspiju nešto reći. Tko mnogo govori – ili mnogo zna ili mnogo laže. Lako je govoriti kad se ima što reći, ali je teško imati što reći kad valja govoriti. Ma kako čovjek dobro govorio, kad previše govori, uvijek na kraju kaže neku glupost. Prava je muka i nevolja kad čovjek nema dovoljno duha u sebi da bi dobro govorio, ni dovoljno pameti da bi šutio. Neizrečena riječ je – zlato. Čini se da su ljudi stekli govor ne da sakriju svoje misli nego da prekriju kako nemaju nikakvih misli. Grmjeti znaju mnogi – ali sijevati? Srce i snaga pameti stvaraju govornika. Govornici nisu dobri radnici. Govor je izvor svih nesporazuma. Kad nemaš ništa za reći, ne govori. Michaels, govori (…) Uvidjet ćeš koliko je lako govoriti, samo govori. Slušaj me, slušaj s kakvom lakoćom ovu sobu ispunjavam riječima. Poznajem ljude koji mogu govoriti cijele dane da se ne umore, koji riječima mogu ispuniti svjetove (…) Čovječe, pruži sebi malo tvarnosti, jer ćeš proći kroz život potpuno neprimijećen. Bit ćeš samo broj u retku, kad će na kraju rata naveliko zbrajati kako bi izračunali razlike, i ništa više. A ne želiš biti jedan od nestalih, nije li tako? Želiš živjeti, zar ne? Pa onda, govori, neka se čuje i tvoj glas, ispričaj svoju priču! Slušamo te! Po njegovom mišljenju, koje čuva za sebe, porijeklo govora leži u pjesmi, a porijeklo pjesme u nužnosti da se zvukom ispuni prevelika i praznjikava ljudska duša. Kada muškarac ustane da govori, ljudi ga obično prvo slušaju pa tek onda gledaju. Kod žena je drugačije. Njih prvo ljudi pogledaju, pa ako im se svidi to što vide, tek onda slušaju. Velika je stvar znati pravo vrijeme govora i šutnje. Ne pokazuj sve što imaš, niti govori sve što znaš. Govor bi trebao biti poput suknje: dovoljno dugačak da bi pokrio temu, a dovoljno kratak da bi bilo zanimljivo. Prouči ono što se govori, a ne onoga tko govori. Misli što hoćeš, govori što moraš.
tekst preuzet sa http://mudremisli.net
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor