Pljesak zahvalnosti Novo!
0 preuzimanja
Nakon što je glazbena umjetnica, po završetku svoga uspješnog nastupa, ispraćena burnim pljeskom, napustila pozornicu, na pozornicu su hitrim korakom izašla tri muškarca.
Njihovom hitrom dolasku odazvao se jednako hitar pljesak prisutnih, koji se za tren rasuo uz prigušen i zbunjen smijeh. Naime, tri muškarca bili su pomoćni radnici, čiji je posao bio što brže i neprimjetnije pripremiti pozornicu za sljedeću točku programa.
Oni su se na takve zabune navikli, pa su s osmjehom na licu obavili svoj posao. Pritom nazočna publika, uz blagi osjećaj nelagode, u tišini iščekuje nastavak programa. Ali za nelagodu nema razloga. Jer i ona trojica zavrjeđuju pljesak. I njihov je posao dostojan poštovanja.
Nezgoda je u tome što prema ustaljenim običajima pljesak pripada ponajprije umjetnicima i sportašima. I političarima prigodice. No, pljesak može biti iskaz prepoznavanja istinskih vrijednosti, ali može biti i prevrtljiv, i neutemeljen i nemilosrdan.
Mnogi obavljaju poslove uz koje, po naravi stvari ne spada pljesak. Te poslove, premda često i nisu odmaknuti od pogleda javnosti, ovija neka tišina. Oni se mogu obavljati i u ozračju ozbiljnosti i vedrine, ali, u svakom slučaju, spadaju u neki drugi svijet.
Rijetko kada je pljesak doživjela neka medicinska sestra ili laborantica. Rijetko noćni čuvar, vatrogasac, drvosječa ili pometač ulica. Rijetko ga je doživjela radnica u cvjećarnici, radnica na traci ili krojačica.
Ali, to ne treba biti razlog za tugu. Jer odsutnost pljeska ne umanjuje vrijednost posla niti dostojanstvo onoga tko ga obavlja.
Osim toga, uz pljeskanje rukama postoji i pljeskanje srcem. Mnogi, koji nikada nisu imali prigode čuti pljesak ruku njima upućen, itekako su imali prigode iskusiti pljesak srca. I on je istinsko opravdanje čovjeka. Života.
Pa ako i nakon čitavog života, proživljenog u predanoj zauzetosti za svoje najbliže, u predanom služenju i znanima i neznanima, izostane pljesak srca, ni to nije pogubno, ma koliko bolno i neshvatljivo bilo.
Jer srce zna, uvijek zna, za koga je živjelo.
A i to je svojevrstan pljesak. Pljesak zahvalnosti.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 2426 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Jednog dana sveti Franjo, izašavši iz samostana, sretne brata Ginepra. Bijaše to prostodušan i dobar brat pa ga je Franjo jako volio.
Kad su svi pastiri posjetili štalicu, darovali Dijete i vratili se svojim stadima, odlučiše poći životinje i vidjeti čudo prve božićne noći.
Prvi su, naravno, krenuli veliki i moćni. Orao se s krikom digao u visine, lav zalupi teškom šapom i riknu da je odjekivala noć, slon zatutnji šumom, a žirafa ponosno podiže glavu kao da joj nitko na svijetu nije ravan.
I male su životinje odlučile poći. U jednoj se skupini nađoše miš, vrabac, krtica i dabar.
Što se veliki i jaki prave važni - primijeti miš. Možda ni Bogu nismo važni kad nas je ovakvima stvorio - nadoda krtica. A orao se već spustio pred jaslice šireći svoja krila.
Ulaz u štalicu bio je tako uzak i malen da nije mogao ući. Zamahnu krilima i sruši gredu iznad vrata. Vidjevši da će se skoro i vrata srušiti povuče se u obližnji grm dok je slama s prašinom koju je digao letjela posvuda uokolo.
Lav je htio ravno u jaslice, ali je zapeo u okviru vrata. Žirafa ništa nije vidjela jer je Dijete bilo prenisko, pa je od nervoze počela trgati slamu s krova čime je započeo pravi nered. K tome, i voda od posljednjih kiša slila se u štalicu. Napokon je stigao i slon. Pokušao je proviriti, ali štalica se počela ljuljati kao da je od kartona.
Josipu je bilo dosta. Podigao je štap i zaprijetio životinjama da ne prilaze blizu.
Mnogo kasnije došuljale su se male životinje.
Miša su boljele slabe noge, krtica se mučila tražeći put, dabar je kašljucao jer ga je umorio put po suhom, a vrabac je izgubio pola krila jedva umakavši nekoj grabežljivoj rođakinji.
Kad su došli pred jaslice nitko nije bio ni predug, ni preširok, ni previsok ni prevelik.
Ušli su u štalicu i divili se Djetetu. Pogledaše uokolo i iznenadiše se neredu u kojem je ležalo Dijete. Dadoše se na posao. Vrabac je počeo skupljati slamu, miš je načinio odvodne kanale, dabar je učvršćivao šiblje.
Kad su to vidjele velike životinje, pridružile su se malima. Žirafa je digla slamu na krov, slon je podigao vrata te ih je Josip ponovno stavio na nosače, a orao je krilima provjetravao štalicu.
Samo je lav stajao po strani. Kroz njegovu glavu teško se probijala misao o novorođenom Kralju. Da se sagne, on koji se ni pred kim nije sagibao?!
Onda je došla krtica i zamolila ga je da je povede pred novoga Kralja. Lav se dvoumio i vidjevši da je slijepa uze je u velike šape i povede u štalicu. Malo se sagnuo, malo se nagnuo, ali je ipak i on ušao.
Pouka priče: uči od marljivih i skromnih i ne dopusti da te oholost udalji od Isusa.