Priča o povjerenju - moj otac je pilot Novo!
0 preuzimanja
Jedan je čovjek ostavio dječaka samog u čekaonici na aerodromu. Na ukrcaj putnika dječak je stigao prvi. Malo je gledao oko sebe, a onda je počeo bojati dječju bojanku. Ušao je u avion, pronašao slobodno mjesto i zavalio se u sjedalo. Dok je stjuardesa davala upute putnicima sjedio je sasvim mirno. Ostao je miran i kad se avion počeo kretati pistom. Za vrijeme leta avion je upao u veliku oluju koja ga je počela nositi kao list na vjetru. Turbulencije i iznenadna propadanja aviona izazvali su paniku kod putnika. A dječak je sasvim mirno sjedio na svom mjestu. Jedna putnica, koja je sjedila s druge strane hodnika, sva u panici upitala je dječaka: “Ti se ne bojiš?” “Ne gospođo, ne bojim se”, odgovorio je ne dižući oči sa svoje bojanke. “Pilot aviona je moj otac!” Puno je situacija u našem životu koje nalikuju avionu u oluji. Često se osjećamo posve nemoćni i izgubljeni. Imamo dojam da ćemo propasti između oblaka da nema nikoga tko će nam pomoći i vratiti nam osjećaj sigurnosti. U tim trenutcima budimo spokojni i imajmo povjerenja jer: naš “OTAC” je pilot.
| Pregleda: | 2250 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Jednog je pobožnog čovjeka pregazio automobil. U bolnici su mu rekli da će živjeti još samo nekoliko sati. Kako je njemu smrt bila prijelaz u vječnu slavu ostao je potpuno miran. Dozvao je obitelj da se oprosti.
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac