Priča o povjerenju - moj otac je pilot Novo!
0 preuzimanja
Jedan je čovjek ostavio dječaka samog u čekaonici na aerodromu. Na ukrcaj putnika dječak je stigao prvi. Malo je gledao oko sebe, a onda je počeo bojati dječju bojanku. Ušao je u avion, pronašao slobodno mjesto i zavalio se u sjedalo. Dok je stjuardesa davala upute putnicima sjedio je sasvim mirno. Ostao je miran i kad se avion počeo kretati pistom. Za vrijeme leta avion je upao u veliku oluju koja ga je počela nositi kao list na vjetru. Turbulencije i iznenadna propadanja aviona izazvali su paniku kod putnika. A dječak je sasvim mirno sjedio na svom mjestu. Jedna putnica, koja je sjedila s druge strane hodnika, sva u panici upitala je dječaka: “Ti se ne bojiš?” “Ne gospođo, ne bojim se”, odgovorio je ne dižući oči sa svoje bojanke. “Pilot aviona je moj otac!” Puno je situacija u našem životu koje nalikuju avionu u oluji. Često se osjećamo posve nemoćni i izgubljeni. Imamo dojam da ćemo propasti između oblaka da nema nikoga tko će nam pomoći i vratiti nam osjećaj sigurnosti. U tim trenutcima budimo spokojni i imajmo povjerenja jer: naš “OTAC” je pilot.
| Pregleda: | 945 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Neki je čovjek živio neprestano s crnim oblacima na duši. Nije vjerovao u dobrotu, osobito u Božju dobrotu i ljubav.
Jednoga dana dok je, zadubljen u svoje crne slutnje tumarao brdima iznad sela, susretne pastira.
Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanje kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka."
Bilo bi puno više "volim te" umjesto "žao mi je".
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
Prestanimo brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.
(Erma Bombeck - napisala kada je otkrila da umire od raka.)