Pas pred ogledalom Novo!
0 preuzimanja
Jednom davno živio je jedan kralj koji je imao ogroman, ali zaista čudan dvorac.
Iznutra je bio prekriven ogledalima - po zidovima, podovima, stropovima, posvuda na tisuće ogledala.
Jednoga dana kad nikoga nije bilo u dvorcu, odnekud dotrča neki pas i uđe u unutra. Iznenađen nepoznatim mjestom, poče se osvrtati oko sebe. Na svoj ??užas shvati da je okružen mnoštvom pasa. Bili su posvuda i bilo ih je bezbroj. Namjeravajući se zaštiti od njih, pas im pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče režati kako bi ih zaplašio. Kao odgovor na to, svi psi oko njega počeše režati.
Vidjevši to, pas je već bio sasvim siguran kako mu je život u opasnosti i započne lajati. No čim je zalajao, i ostali psi počeše lajati na njega. Što je on jače lajao, to su i oni bivali sve glasniji.
Sutradan ujutro, dvorani su našli nesretnog psa kako leži mrtav, sam samcat. Osim njega u dvorcu nije bilo nikoga. Tek milijuni ogledala kojima je bio okružen. Nitko se nije borio s njim, zato što nikoga nije ni bilo.
Ipak, on je vidio sebe u ogledalima i to ga je preplašilo do smrti. Kada se počeo boriti, odrazi u ogledalima su se također počeli boriti. Uginuo je u borbi s milijunima vlastitih odraza koji su ga opkolili sa svih strana.
A da je samo jednom prijateljski mahnuo repom, svi bi psi iz ogledala uzvratili...
autor nepoznat
| Pregleda: | 1528 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Stavi tri lončića vode na vatru. U prvi lončić stavi mrkve. U drugi lončić stavi jaja.
Božić.
Rekoh joj: "Nacrtaj mi Božić."
Dugo je sjedila.
Zamišljena.
Nad papirom.
S olovkom u ruci.
Napokon se odlučila.
Povukla je pri dnu lista crtu od jednog do drugog kraja,
a onda se dugo i upitno zagledala u mene.
A ja, ja nisam znao što reći i više - tek tako, upitah:
S koje strane to treba gledati?
Ona odmakavši olovku od usta i privukavši papir bliže meni,
tiho reče: - Ovako je bilo prije Božića.
Nebo je veliko, a zemlja mala.
- Potom obrne list, tako da je crta koju je povukla bila sasvim pri vrhu.
Reče: - A ovo je poslije Božića. Nebo i zemlja su narasli.
Zemlju sam nacrtala ali od neba je tek ovo malo stalo.
Sada ti je nebo svuda tu okolo.
I zaokruži rukom uokolo lista.
Gledala me zabrinuto, kao da se pita razumijem li, a onda me obujmi svojim ručicama.
Reče: - Hajde, idemo gledati bor, pa ćemo poslije pričati što smo vidjeli.
Siguran sam, sve lijepo vidio sam te večeri među onim granama, svjetlima.
Tek, bojim se, da nje nije bilo, ništa ne bih vidio.
(Stjepan Lice)