Kuća od zlata - priča o životu Novo!
0 preuzimanja
Za vrijeme zlatne groznice neki čovjek prodao svu svoju imovinu, kupio opremu za kopanje zlata i osigurao dovoljno hrane. Otišao je u planine zajedno s drugim kopačima i krenuo u potragu za zlatom.
Dani, mjeseci i godine su prolazili, a on nije pronalazio ni trunku zlata. Postajao je sve siromašniji i na kraju ostao bez ičega. Osjećao se veoma usamljenim na tom pustom i sumornom mjestu, i otišao u prirodu. Stigao je do jednog potoka.
Zastao je i, promatrajući prirodu, odlučio tu izgraditi kućicu. Kako je bilo toplo vrijeme, iskopao je rupu pored potoka i počeo praviti cigle od zemlje i sušiti ih na suncu. Došla je zima, a on je, izmoren, umro od gladi i hladnoće.
Od tada je prošlo mnogo godina i jedan je mladi bračni par kupio taj prostor i sagradio na njemu kuću.
Međutim, jako im je smetala neugledna kućica nasred livade, pa su je odlučili srušiti.
Kada su počeli s rušenjem primijetili su svjetlucanje u ciglama. Analiza je pokazala da se u ciglama nalazi zlato. Mjesto s kojega je vađena zemlja za cigle bilo je bogato nalazište zlata i na njemu je kasnije otvoren rudnik.
Zamisli koliko čovjek može biti slijep pored očiju i ne vidjeti bogatstvo koje traži. Čovjek je umro od gladi u kući od zlata! Zato ne budi slijep. Otvori oči! Pogledaj oko sebe!
autor nepoznat
| Pregleda: | 786 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Dragi prijatelju, 
Kako si? Pišem Ti da Ti još jednom kažem kako Te žarko ljubim, i brinem se za te. Jučer sam Te vidio kako razgovaraš sa svojim prijateljem i onda sam cijeli dan čekao, nadajući se da ćeš doći i malo vremena proboraviti sa mnom. Kad je došla večer, poslao sam Ti divan zalaz sunca i svježi lahor, da malo odahneš. Čekao sam, i čekao, ali nisi došao … To me je jako rastužilo, ali ipak Te volim jer sam Ti prijatelj, što god se dogodilo. Prošle noći, gledajući Te kako spavaš, toliko sam čeznuo da pomilujem Tvoje čelo; zato sam Ti poslao mjesečeve zrake na Tvoj jastuk i Tvoje lice. Opet sam čekao, i želio biti uza Te, da bismo mogli razgovarati. Ah, kad bi barem mogao znati koliko darova imam za Tebe … Ujutro si se kasno probudio i brzo opet otrčao, a da nisi ni pomislio na mene, svoga prijatelja. Kad bi htio i bio pozoran, mogao bi čuti kako ti govorim: volim Te! Pokušavam Ti govoriti preko plavog neba, blagog lahora što šumori kroz granje, preko raznobojnog cvijeća, trepteće zvijezde i srebrnastih oblaka, i reći Ti: VOLIM TE! Objavljujem Ti to slapovima što se ruše niz brijeg. Usred olujne munje i groma, stavljam pticama u usta ljubavne pjesme da Ti pjevaju. Ogrćem Te toplinom sunca, mirišem zrak mirisom prirode … Moja ljubav za Tebe je najveća! Svaki trenutak Tvoga života htio bih dijeliti s tobom, malenkosti, Tvoje uspjehe, Tvoje promašaje, Tvoju žalost. Želim živjeti u Tebi i da Ti živiš u meni! Ako želiš, možemo zajedno provesti vječnost, od danas, i onda uvijek u nebu. Pozivam Te da se danas sretnemo … Sve ovisi o Tebi. Ja ću Te čekati! zauvijek Tvoj prijatelj, Isus Krist P.S. Trebam više glasnika koji bi raznosili ovo pismo i drugima. Molim pošalji ga svima do kojih možeš doći. Hvala.
Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.“
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću. „Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost“ - reče učitelj - „uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.“
„I to je sve?“ - upita učenik iznenađeno.
„Ne“ - odgovori učitelj - „moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.“
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška. Postalo je nezgodno nositi sa sobom. Uz to, krumpiri su se počeli kvariti. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris.
Učenik je došao kod učitelja i rekao: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je jako teška, a i krumpir se kvari. Predloži mi nešto drugo.“
Ali učitelj je odgovorio: „To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane.
Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.“
preuzeto sa duhidusa.wordpress.com