Bez tebe Novo!

U nekom stanju između jave i sna našao sam se u sobi. Tamo nije bilo ničega osim zida ispunjenog kartotečnim ormarima. Ti su me kartotečni ormari podsjećali na one u knjižarama, koji sadrže sve što se nudi, poredano abecednim redom i tematski. Ali ti kartotečni ormari, koji su sezali od poda do stropa i sdesna nalijevo dokle god je dosizao pogled, ti kartotečni ormari imali su na sebi sasvim drukčije natpise. Kada sam se približio zidu, pogled mi je pao na pretinac s natpisom 'Ljudi koje sam volio'. Otvorio sam ga i počeo prelistavati kartice. Šokiran činjenicom da mi je poznato svako ime, opet sam brzo zatvorio pretinac. I najednom sam točno znao gdje sam, a da mi to nitko nije rekao. Beživotna soba sa svim tim kartotečnim ormarima sadržavala je savršen sustav u kojemu je bila zapisana svaka pojedinost mojega života. Svaki trenutak mojega života bio je točno zabilježen. I velika i mala djela. Moje vlastito pamćenje nikada ne bi moglo pohraniti sve te informacije.

Prožimali su me čuđenje i radoznalost pomiješani sa strahom dok sam nasumce otvarao ormare i pretraživao njihov sadržaj. Neki su me obradovali i podsjetili na lijepa vremena. Drugi su u meni izazivali sram, pa čak i gađenje, tako jako da sam pogledao preko ramena da vidim promatra li me tko. Natpisi su varirali od sasvim običnih svakodnevnih situacija sve do neobičnih poput 'Knjige koje sam pročitao', 'Laži koje sam izrekao', 'Utjeha koju sam pružio', 'Ružne riječi upućene braći i sestrama' ili 'Vicevi kojima sam se smijao'. Neki su bili tako točno zapisani da sam se gotovo nasmijao. Drugima se nisam baš mogao smijati: 'Stvari koje sam napravio u ljutnji', 'Proklinjanja roditelja u mislima'.

Nisam se prestao čuditi sadržaju. Često je bilo mnogo više kartica na jednu temu nego što sam strahovao. Ponekad manje nego što sam se nadao. Zapravo me zapanjila količina stvari koje sam u životu napravio ili propustio učiniti. Zar je moguće da sam te tisuće ili milijune kartica ispisao u 17 godina svojega života? No svaka je kartica potvrđivala istinu. Svaka je kartica bila ispisana mojim rukopisom. Na svakoj je kartici stajao moj potpis.

Kada sam izvukao pretinac s natpisom 'Glazba koju sam slušao', ustanovio sam da su ormari rasli kako bi mogli primiti sav sadržaj. Kartice su bile precizno složene, pa ipak ni nakon mnogo metara nisam stigao do kraja pretinca. Posramljeno sam odustao. Manje zbog kvalitete glazbe, već mnogo više zbog sulude količine vremena koju sam potrošio na slušanje glazbe.

Stigavši do pretinca s natpisom 'Požudne misli', osjetio sam drhtaj kroz cijelo tijelo. Izvukao sam pretinac samo nekoliko centimetara kako bih izvukao karticu. Nisam želio znati koliko je zapravo velik. Prestrašio me detaljno zapisan sadržaj. Osjetio sam slabost uvjerivši se da su i takvi trenuci pohranjeni. Obuzeo me osjećaj poniženja i bijesa. Donio sam odluku. 'Nitko ne smije vidjeti te kartice! Nitko nikada ne smije saznati za tu sobu! Moram ih uništiti!'

Jako uzbuđen, izvukao sam pretinac iz ormara. Morao sam ga isprazniti i uništiti kartice. Iako sam uhvatio pretinac za kraj i bacio ga na pod, morao sam ustanoviti da iz njega nije ispala nijedna kartica. Bio sam očajan jer je i moj pokušaj da ih poderem ostao bezuspješan. Utučen i potpuno bespomoćan ugurao sam pretinac natrag na njegovo mjesto. Naslonivši se čelom na ormar, duboko sam uzdahnuo obuzet samosažaljenjem.

A onda sam ga ugledao. Pretinac je nosio natpis 'Ljudi kojima sam prenio evanđelje'. Ručka je bila svjetlija od ostalih - skoro nekorištena. Povukao sam ručku i u ruke mi je pala kutijica, dugačka ni deset centimetara. Kartice koje je sadržavala mogao sam odbrojiti jednom rukom. I onda su mi nadošle suze. Počeo sam plakati. Jecaji su bili tako duboki da mi je cijelo tijelo drhtalo do boli. Pao sam na koljena i plakao. Jecao sam, duboko postiđen onime što sam vidio. "Nitko ne smije saznati za tu sobu. Moram je zatvoriti i sakriti ključ", rekao sam.

Tada sam, uplakanih očiju, pogledao gore. Ugledao sam Ga kako ulazi u sobu. Ne, samo ne On. Ne ovdje. Bilo tko, samo ne Isus. Bespomoćno sam ga promatrao kako otvara ormare i čita kartice. Nisam mogao podnijeti iščekivanje njegove reakcije. U kratkim trenucima, dok sam ga gledao, na licu sam mu vidio takvu žalost da me probadalo u srcu. Intuitivno je prišao najgorem ormaru. Zašto je morao pročitati svaku karticu?

Konačno se okrenuo prema meni i sažalno me gledao s druge strane sobe. Bilo je to sažaljenje, ali ono me nije razbjesnilo. Sagnuo sam glavu, sakrio lice u ruke i ponovno zaplakao. Prišao mi je i zagrlio me. Mogao je toliko toga reći, ali nije rekao ni riječ. Samo je sa mnom plakao. Onda je ustao i vratio se do zida ispunjenog ormarima. Počevši od jednog kraja sobe, otvarao je ormar za ormarom i na svakoj kartici ispisivao svoje ime preko mojega. 'Ne!' povikao sam i potrčao prema njemu. Sve što sam uspio izgovoriti bilo je: 'Ne, ne!', dok sam mu uzimao karticu iz ruke. Njegovo ime nije smjelo stajati na tim karticama.

No ono je pisalo crvenim slovima, tako snažno, tako živo. Ime 'ISUS' prekrivalo je moje ime. Bilo je ispisano krvlju. Nježno je ponovno uzeo karticu. Tužno se osmjehnuo i počeo potpisivati sve kartice. Mislim da nikada neću razumjeti kako je to mogao učiniti tako brzo, ali u sljedećem trenutku, činilo mi se, čuo sam kako zatvara zadnji ormar i vraća se k meni.

Položio je svoje ruke na moja ramena i rekao: 'SVRŠENO JE'.

(Brian Keith Moore)

Sedamnaestogodišnji Brian Moore imao je vrlo malo vremena napisati tekst koji je trebao poslužiti kao podloga za razgovor u učeničkoj molitvenoj skupini. Brian je umro svega nekoliko sati nakon što je napisao ovaj tekst, na putu kući od prijatelja. Obitelj Moor uokvirila je taj tekst i objesila ga među obiteljske fotografije. Brianova je majka rekla: 'Mislim da ga je Bog iskoristio da bi dao važnu izjavu. Mislim da je dobro što smo našli tu izjavu i objavili je.' Ona i njezin muž žele mnogima objaviti sinovljev pogleda na život nakon njegove smrti.

U životu puno toga možemo naučiti od velikih i uspješnih, no ne treba zaboraviti da često najvredniju životnu lekciju naučimo od “običnih” ljudi, pa čak i od mrava, kaže američki poduzetnik Jim Rohn. Prateći njihovo ponašanje napisao je knjigu “Filozofija mrava”, u kojoj donosi četiri velike lekcije iz njihova života koje i ljudima mogu biti vrlo korisne. Prva lekcija glasi: “Mravi nikad ne odustaju”. Stavite mravu prst na put i on će potražiti način da zaobiđe prepreku, tako da prijeđe preko prsta ili ga jednostavno zaobiđe. Koliko god puta stavili prst pred njega, mrav neće odustati.

- To nas uči da uvijek treba tražiti alternativne pravce na putu do ciljeva - kaže Rohn.

Druga lekcija vam je vjerojatno poznata iz priče o cvrčku i mravu - mravi cijelo ljeto misle na zimu pa ih ona ne može iznenaditi. Dok cvrčak pjeva i dobro se provodi, mrav ljeti marljivo skuplja hranu jer zna da ljeto neće trajati zauvijek. Kad vam ide dobro, nemojte biti previše samouvjereni i arogantni, imajte na umu da vas može snaći i loše razdoblje.

I budite dobri prema ljudima jer dobra vremena ne traju zauvijek, ali dobri ljudi uvijek vam mogu biti potpora. Zimi mislite na ljeto. I dok traje velika hladnoća, mravi znaju da to neće trajati vječno te su s prvim zrakama sunca spremni za rad i igru. Kad smo loše i kad se jedva nosimo s onim što izgleda kao potpuni slom, važno je zadržati vjeru da je to prolazno te da će doći bolja vremena.

Dajte od sebe uvijek najbolje što možete.

Zajednički prema cilju

Nema mrava zapovjednika koji upravljaju rad ostalih nego svi zajedno rade za dobrobit kolonije tako da se oslanjanju na međusobno djelovanje, pri čemu svaki slijedi osnovna pravila.

Borbeni kad zatreba

Mravi žive u kolonijama i najratobornija su vrsta na Zemlji. Ako ih netko napadne, neće se brinuti o vlastitu životu nego će štititi interese cjeline. Upamtite da bez kolega ipak ne biste bili to što jeste.

Najviše od sebe

Dok ljeti skupljaju hranu, mravi se ne pitaju zašto bi trebali raditi tako teško niti koliko im treba. Jednostavno rade najbolje što mogu, što je najvažnije za uspjeh i sreću.

Specijalizacija među radilicama

Postoji jasna organizacija - jedni se brinu o mravinjaku, drugi skupljaju hranu… I poslovni tim za uspjeh treba jasnu raspodjelu zadataka.

Mrav ne sumnja u sebe

Iako je mali, mrav se ne propitkuje što bi bilo da je deset puta veći. Njegova snaga proizlazi iz zajednice. I dobar radnik će biti sretniji u dobroj tvrtki.

prema: www.obitelj-malih-marija.com