Album srca Novo!
0 preuzimanja
Jednog je poslijepodneva unuk zatekao djeda nad neobičnim albumom. Umjesto fotografija dragih ljudi, sa stranica albuma smiješila su se srca svakojakih veličina, ispisana imenima. - Prvi put vidim da netko u album lijepi srca - primijeti unuk. - Svako srce u mojim mislima oblikuje i sliku drage osobe - pojasni djed. - A ova zašarana i precrtana srca?- zanimalo je unuka. - Zašarana srca pobuđuju u meni slike ljudi za koje sam želio da mi puno znače, a oni mi nisu pokazivali ni mrvu ljubavi. Precrtana srca sjećaju me na ljude za koje sam na vrijeme shvatio da me ne vole. - Hm! A slomljena i probodena srca? - To su uglavnom ljudi koji su me osvojili nakon jednog susreta, ali sam se već na sljedećem susretu razočarao u njima. - Nije li bakino ime u najvećem srcu? - klikne unuk upirući prstom u najveće srce u albumu. - Da. Nakon vjenčanja moje je srce dugo samo baki pripadalo. Na pretposljednjoj stranici unuk ugleda srce iste veličine, ali podijeljeno na četiri dijela. Milujući ga po kosi, djed pojasni: - Kako su godine prolazile, osim bake, u srcu su mi se nastanili tvoj tata, pa tvoja sestra i ti. - Za koga čuvaš posljednju stranicu? - Za novo srce, jednako veliko, ali samo s tvojim i sestrinim imenom. - Gdje su nestali moj tata i baka?... – u čudu će unuk. -Tata se preselio u srce tvoje mame, a baka u srce anđela koji je na nebu čuva od prošle godine. (Nada Mihoković Kumrić)
| Pregleda: | 1772 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Kako su nastale pustinje
U vrijeme prije ovog vremena zemlja je bila zelena. Posvuda je teklo na tisuće potočića, a oko njih raslo mnogo stabala. Zajedno su rasle smokve, naranče, datulje, limuni. Lav se na livadi igrao s janjetom, a plemena su živjela u miru, jer još ne bijahu upoznala zlo. Na početku vremena Bog je ljudima rekao: »Ovaj rascvjetali vrt pripada vama. Uživajte u njegovim plodovima. Ali pazite! Za svako vaše zlodjelo ja ću na zemlju baciti zrno pijeska, a pijeska bi moglo biti toliko da prekrije sve zelenilo, drveće i potoke.«
[caption id="attachment_20633" align="aligncenter" width="504"]
karavana u pustinji[/caption]
Ljudi su dugo poštivali Božju zapovijed, sve dok se jednoga dana nisu dvojica beduina posvađala oko neke deve. Kad je pala prva ružna riječ, Bog je na zemlju bacio zrno pijeska, no to nitko nije ni primijetio. Za ružnim riječima slijedila su djela, pa je palo mnoštvo zrnaca. Stvarale su se hrpe jedna za drugom. Ljudi su se začuđeno zaustavljali i promatrali. »Što je to?« – pitali su Gospodina. »Plod vaših zlodjela!« – odgovori Bog. »Svaki put kad učinite nepravdu, kad dignete ruku na brata, kad slažete i prevarite… zrnce pijeska past će na vaš vrt. Nastavite li tako, pijesak će prekriti cijelu zemlju.« Ljudi su se na to smijali. »Kad bismo bili i najveći zločinci, ni za milijun godina nas ne bi ugrozila ta sitna zrnca.« Ljudi su se svađali, tukli, varali jedni druge, plemena su ratovala. Pijesak je prekrivao pašnjake i oranice, zatrpani su mnogi potoci, a stoka je morala ići sve dalje u potragu za hranom. Tako je nastala pustinja. Plemena su lutala među dinama žaleći za davno izgubljenim rajem. Ponekad su sanjali da usred pustoši vide zelena prostranstva, plava jezera, cvjetne livade. Takva priviđenja nazivali su fatamorganom. Samo ondje gdje su se ljudi držali Božje zapovijedi i danas postoje palme i čisti izvori, pijesak ih ne može zatrpati, nego ih samo okružuje, kao što more okružuje otoke. Putnici ta mjesta nazivaju oazama i tu se zaustavljaju da se odmore, prisjećajući se riječi što ih je Gospodin izrekao plemenu: »Nemojte moj zeleni svijet pretvoriti u beskrajnu pustoš.«
Marokanska legenda
Prolazio Ben pustinjom i vidio jednu malu palmu. Nije mu se sviđao njezin izgled i odluči na njezine grane staviti teški kamen.