Putevi tamjana Novo!
0 preuzimanja
Većina današnjih pripadnika kršćanskoga kulturnog kruga povezuje tamjan (još se koristi i riječ kâd; otud gl. kaditi) s jednim od darova koja su tri mudraca donijela malom Isusu (prema odlomku u Matejevom evanđelju; Mt 2, 11), no, ono što nemali broj njih vjerojatno ne zna jest činjenica da su tada tamjan i smirna (kao uostalom i brojni drugi začini i mirodije) bili mnogo cjenjeniji od zlatnih poklona, na što ukazuju brojni zapisi i arheološki materijalni ostatci.
Tamjan (grč. thumiana, lat. incensum, eng. frankincense) se dobiva od biljki iz roda Boswellia koje rastu u svega nekoliko područja u zoni afričkog roga i krajnjeg jugozapada Arabijskog poluotoka (u Somaliji, Jemenu i Omanu), dakle, na području (relativno) malene površine.
Tamjan se prikuplja s biljki iz roda Boswellia
[caption id="attachment_26918" align="aligncenter" width="528"]
kora tamjana[/caption]
Sam postupak dobivanja tamjana ne zahtjeva velik radni angažman, bitno je pravovremeno zasjeći donji dio drveta te pričekati do 3 mjeseca, koliko je toj, u početku uljanoj izlučevini, potrebno da se stvrdne (zbog oksidacije) te na kraju sakupiti smolu. Sam proces sakupljanja traje tijekom suhog razdoblja, tj. od svibnja do rujna. Ako se smola (koja je netopljiva u čistoj, odnosno destiliranoj vodi, kakve u prirodi nema) smoči, gubi na kvaliteti poradi kemijskih reakcija koje se odvijaju na njenoj površini. S time, naravno, bitno pada i cijena.
Budući da je potražnja za tamjanom bila mnogo veća od proizvodnje, razvila se vrlo unosna trgovina. Jedna od najpoznatijih ruta kojom su se trgovci kretali počinjala je u Jemenu, odakle se vrlo nepristupačnim terenom (kroz pustinjska područja na Arabijskom poluotoku) kretalo prema sjeveru na devama. Postoje povijesna svjedočanstva prema kojima je takav oblik trgovine postojao već u 11. stoljeću pr. Kr., kada su trgovci odlazili sve do Gaze u Egiptu. To su bili vrlo opasni pothvati, jer su na takvom putu neprestano vrebali pljačkaši. Danas vjerojatno zvuči smiješno pomisao da bi se bilo koga “naganjalo” po pustinji zbog obične smole ili biljke, kad se danas za svega nekoliko američkih dolara može kupiti kilogram osnovne sirovine.
Putevi tamjana
Budući da su morali prijeći vrlo velike udaljenosti do krajnjih odredišta na sjeveru (tj. na obalama Sredozemlja), trgovci su zastajali u oazama, od kojih su dvije najvažnije bile u prostoru na kojem će se kasnije razviti Mecca i Medina. Nakon što bi upotpunili svoje zalihe vode i hrane, trgovci bi nastavljali put prema Petri, nekad velikom gradskom središtu nedaleko od Akabskog zaljeva (čije su se veličanstvene građevine očuvale do danas), odakle se odlazilo prema Jerihonu, a zatim su kroz Judeju i Samariju stizali do krajnjeg cilja, bliskoistočnih morskih luka. Na relativno malenom području, jedna uz drugu, razvilo se nekoliko luka među kojima je najveća bila Caesaria Maritima (nalazila se između današnjih gradova Haife i Tel Aviva), čiji arheološki ostatci danas predstavljaju značajno kulturno svjedočanstvo tog vremena. Uz nju, bilo je tu i nekoliko manjih, od kojih su se isticale Jaffa (Tel Aviv), Ashketon i Aeco (u blizini Haife). Trgovci su, naime, brzo uvidjeli očite prednosti pomorskih nad kopnenim rutama pa se gradnjom sigurnijih brodova koji su mogli podnijeti različite vremenske uvjete razvila jaka pomorska trgovina te se, između ostalog, tamjan prevozio i morskim putem s jemenskih obala prema Indiji. Trgovinske rute na području Bliskog Istoka, od kojih su se neke oblikovale još u 2 tisućljeću pr. Kr., održale su se i u sljedećih 3000 godina, dakle, sve dok Portugalci nisu otkrili put oko Afrike. Na ovom se primjeru ponovno potvrđuje teza da su se ljudi na neizvjesne i dugotrajne ekspedicije u nepoznate krajeve odlučivali ne toliko zbog svoga avanturističkog duha, nego ponajprije zbog ekonomskih motiva. Arapi su primjerice, tražili vrlo visoke naknade za posredovanje u cijelom tamjanskom “businessu”, a sam ishod trgovanja bio je za mnoge trgovce prilično neizvjestan, nerijetko i fatalan.
[caption id="attachment_26917" align="aligncenter" width="554"]
Ostatci starodrevnoga grada Petre[/caption]
U starom Babilonu, Asiriji, Egiptu, Rimu, Grčkoj, Kini i Japanu, dakle, u područjima visokorazvijenih civilizacija, različitog vremena nastanka i trajanja, od kojih su neke bile međusobno udaljene i više tisuća kilometara, ljudi su upotrebljavali tamjan, i to zbog njegovog prirodnog ulja i ugodnog mirisa.
Trgovina tamjanom svoj je vrhunac dosegla u 2. st., kada se oko 3000 tona tamjana godišnje prevozilo iz južne Arabije po cijelom Sredozemlju (osobito u Grčku i na Apeninski poluotok).
Relativno brzom širenju trgovine tamjanom pridonijela je i islamska vjera i kultura jer se i za proroka Muhameda tvrdilo da je, uz Alaha, žene i djecu, volio i ugodne mirisne pripravke (nastale miješanjem tamjana i raznih vrsta cvijeća).
Kao potvrda velikoj važnosti mirodija i začina u svakodnevnom životu toga vremena, poslužit će i komentar Plinija Starijeg, rimskog pisca iz 1. st., koji je tvrdio da je upravo kontrola trgovine tamjanom učinila zemlje južne Arabije najbogatijima na svijetu. Otud i potječe kasnije ime Arabia felix (Sretna Arabija), koje se često bilježilo na starim geografskim kartama. Na području “Sretne Arabije” razvilo se kraljevstvo Saba, čija se kraljica spominje kao ugledna starovjekovna vladarica, koja tamjanom dariva izraelskoga kralja Salomona početkom 10. st. pr. Kr. (I Kr 10, 1-13).
Čini se da je upravo kontrola nad trgovinom tamjanom bila uzrok rimskog pohoda na područje današnjeg Jemena i Omana 25. g. pr. Kr. Iako je u početku imao uspjeha, Aelius Gallus, vođa vojne ekspedicije, nikad nije uspio osvojiti taj prostor zbog, čini se, vrlo surovih klimatskih prilika na koje, kao Mediteranac, nije bio naviknut. Nedostatak vode i visoke temperature odvratili su ga od daljnjeg pohoda na ta područja.
Tamjan je bio vrlo popularan (i tražen) zbog mnogih načina primjene u svakodnevnom životu, od kojih je svakako bila najraširenija ona vezana uz različite obrede. Na grobnici egipatske kraljice Hathsepsut pronađen je (zasad) najstariji zapis koji potvrđuje korištenje tamjana, a datira još iz 15. st. pr. Kr. Ljudi su se u doba velikih svečanosti mazali raznim uljima biljnog i životinjskog podrijetla. Kad su otkrili miris tamjana, dosjetili su se da bi i bogove, u nastojanju da ih udobrovolje, mogli darivati takvim ugodnim mirisima jer su smatrali da bogovi imaju ljudska obilježja, a prema tome i ljudske potrebe i običaje.
Stanovnici tropske i suptropske Afrike mazali su se različitim mirisnim pripravcima, pa tako i tamjanom, u pokušaju da se zaštite od Sunca i prevelikog gubitka tekućine iz organizma.
Stari Grci i Rimljani u svojem su se korištenju tamjana pokazali kao mnogo veći praktičari demistificirajući tu sirovinu – paleći ga, zagrijavali su i osvježavali (air fresh!) prostorije u kući.
Nema sumnje da su neki bili (pomalo) i opsjednuti mirisima. Prema legendi, Aleksandar Makedonski je, odmah po ulasku u odaje poraženoga perzijskog kralja Darija III., u napadu bijesa i s velikim gnušanjem, uništio sve kraljeve masti i mirisne pripravke, smatrajući ih nedostojnim svoje veličine, jer je putujući po Istoku razvio istančan ukus za prepoznavanje vrhunskih mirisa, u čijim je čarima svakodnevno uživao, a koji su bili “bolji” od Darijevih.
[caption id="attachment_26919" align="alignleft" width="278"]
zrnca tamjana[/caption]
Treba naglasiti da nisu baš svi ljudi gledali blagonaklono na svoje, mirisima opsjednute suvremenike. Primjerice, Sokrat je, čini se, bio veliki protivnik njihova korištenja jer je smatrao da oni samo produbljuju razlike u društvu. Robovi i siromasi nisu mogli priuštiti mirise, kakve su koristili njihovi gospodari (imućniji sloj). Mirisati po nečem ugodnom (a ne znoju) bila je stvar luksuza i simbol socijalnog statusa!
Poznato je i korištenje tamjana u kozmetičke svrhe – pougljenjeni ostatci spaljenog tamjana mrvili su se u crni prah (kohl) koji se koristio za ukrašavanje očiju, kako onih na kipovima, tako i kod živih ljudi. Ostala je zabilježena i medicinska svrha njegova korištenja. Avicena je smatrao tamjan izuzetno korisnim u borbi protiv različitih bolesti: tumora, groznica, dizenterija i povraćanja. Slični načini korištenja zabilježeni su i u Kini, s tim da se ovom popisu bolesti dodaju još i gonoreja, guba, čirevi, kao i razne probavne smetnje. I biljke iz porodice Boswellia koristile su se na brojne načine: kao hrana za deve (lišće), mamac za ribe, u pripravi boja (oguljena koža), kao aditiv u vinu (smola koja istječe iz prerezane stabljike), u pripravi različitih napitaka (korjenje) te u izradi raznih obrtnih proizvoda (mekano drvo).
U judeo-kršćanskoj civilizaciji uz tamjan se veže religijska simbolika (tako je na određeni način bilo i u Egiptu, Asiriji, Babilonu i Perziji). Veliki je starozavjetni prorok Mojsije ljudima čak izričito branio upotrebu tamjana, ulja i mirisa, jer su ih ljudi bili “nedostojni” te “se samo Boga moglo njima darivati”. Tu tradiciju kasnije je preuzela i do danas, uz određene modifikcije, očuvala Katolička Crkva. Nije se uzalud među narodom širio glas da “vrag bježi od tamjana”! U kršćanstvu praksu kađenja tamjanom prva je primjenjivala Crkva na Istoku (od 4. st.), a Crkva na Zapadu prihvatila ju je tek u 7. st. Tamjan se, prema uvriježenom crkvenom običaju, pohranjuje u navikuli, ukrašenoj metalnoj (najšešće srebrnoj) posudi, koja ima oblik trupa broda (lat. nava = brod). Kada se upotrebljava u liturgijskim obredima, posebno na koncelebracijama u vrijeme velikih blagdana, svećenik tamjan žličicom vadi iz navikule i sipa u kadionicu ispunjenu žeravicom (danas užarenom ugljenom tabletom). Pri visokoj tempretauri tamjan se otapa uz oslobađanje ugodnoga ali intenzivnog mirisa.
Trgovci su, dakle, raznosili tamjan po cijelom svijetu, a načini njegova korištenja su se prenosili s generacije na generaciju pa se tako danas, osim u vjerskim obredima, tamjan koristi i u aromaterapiji (smanjenje stresa) te industriji parfema (sporo isparava pa je kao sirovina ekonomski vrlo isplativ). Nema više ni ključnu ulogu u gospodarstvu Somalije, Jemena i Omana. Danas je još jedino u ratom osiromašenoj Somaliji važno sakupljanje smole ali je zbog prirode ove djelatnosti, kao i velikog siromaštva, vrlo teško utvrditi koliki je stvarni utjecaj eksploatacije tamjana na gospodarstvo ove zemlje. Teško je procijeniti kako će se situacija razvijati u budućnosti, no za očekivati je da će se tradicija korištenja tamjana očuvati u liturgijskim obredima te u aromaterapiji.
Josip Faričić
izvor: www.geografija.hr
| Pregleda: | 2612 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
U ono vrijeme kad je svijetom vladao kralj August, a u Jeruzalemu kralj Herod u brdima Perzije u gradu Ekbatanu živio neki Artaban.
Bijaše on visok crnomanjast čovjek od četrdesetak godina. Svijetle oči, čelo sanjara i usne ratnika odavale su osjećajna čovjeka željezne volje, jednog od oni koji su uvijek nešto tražili.
Artaban je pripadao staroj svećeničkoj kasti zvjezdoznanaca zvanih poklonitelji ognja. Jednoga dana sazove on prijatelje i održi im otprilike ovakav govor: „Trojica mojih drugova zvjezdoznanaca: Gašpar, Melhior i Baltazar, i ja zajedno s njima, studirali smo stare kaldejske pločice i računali vrijeme uključujući i ovu godinu. Proučavali smo nebo i opazili novu zvijezdu, sjala je samo jednu noć i nestala. Moja braća bdiju u starom hramu Sedam nebeskih sfera u Babilonu, dok ja bdijem ovdje. Ako zvijezda ponovno zasja, za desetak dana zajedno ćemo krenuti za Jeruzalem da bismo se poklonili Obećanomu jer će se on roditi kao izraelski kralj. Nadam se da će se znak pojaviti, a ja sam sve pripremio za put. Prodao sam kuću i sva svoja dobra, a novac uložio u drago kamenje: safir, rubin i biserje koje ću odnijeti kralju na dar. Vas također pozivam da pođete sa mnom na hodočašće i na poklon novorođenomu kraljeviću.“
Nato izvuče iz pojasa tri dragulja kakva svijet još nije vidio, a koja bijaše sakrio: jedan plav poput jutarnjeg neba, drugi kao crvena sunčeva zraka na zalazu, a treći bijel poput snježnoga gorskog vrha na podnevnom suncu.
No na licima njegovih prijatelja pojavi se sumnja i nepovjerenje kao kad magla iz doline obavije najbliže brežuljke.
„To je bio obični san, Artabane“, rekao je jedan od njih. I svi su se razišli.
Artaban ostade sam. Pođe na balkon svoje raskošne vile i gle: čudesna zvijezda slala je svoje svjetlosne znakove s neba.
Džemal najbrža i najteža Artabanova dvogrba deva, osvajala je svojim dugim nogama prostranstva pustinjskog pijeska, dok je Artaban proučavao vrijeme kako bi se točno susreo s ostalim zvjezdoznancima. Prešao je obronke planine Orontes ispresijecane mnoštvom gorskih potoka. Propješačio je i Nisensku dolinu gdje je glasoviti čopor konja prignuo glavu ugledavši Džemala i u galopu otutnjao praćen oblakom prašine što su je dizala njihova kopita. Proputovao je mnogim studenim i pustim krajevima, probijao se mukotrpno gorskim lancima šiban hladnim vjetrovima, ušao je u mračni klanac slijedeći korito rijeke koja je sebi krčila put kroz stijene.
U daljini su se počeli nazirati obrisi babilonski zidina. Iznenada je u nasadu palmi začuo kako neki čovjek ležeći zaziva pomoć. Suha, poput pergamene žuta koža davala znakove smrtonosna groznice koja je ona jeseni harala u nizinama. Ledena smrt kao da ga već bijaše ščepala za vrat. Artaban se zaustavi. Uze usahloga starca u naručje opazivši njegovu sličnost sa svojim ocem, te ga ponese u obližnje svratište. Gostioničaru naloži da se za nj brine do kraja života i podari mu dragocjeni safir.
Sljedećega dana Artaban krene dalje. Podbadao je Džemala da požuri, ali ipak nije stigao na vrijeme. Trojica njegovih drugova, bojeći se da ne propuste susret s velikim Kraljem, otputovala su bez svoga druga. Perzijanac nastavi put sam.
Artaban stiže u pustu dolinu okruženu visokim stijenama obraslim brnistrom i na suncu blještavim cvjetovima. Iznenada začuje viku iz gustoga grmlja. Sjaše da vidi što je posrijedi i ugleda kako grupa vojnika vuče mladu ženu u dronjcima. Artaban poteže mač, no vojnika bijaše previše da bi ih sam napao. Djevojka ugleda blistavi zlatni krug na njegovim grudima, ote se svojim mučiteljima, pade mu do nogu i zavapi: „Smiluj mi se, spasi me! Moj je otac bio trgovac, ali je umro. Ovi su me zlikovci uhvatili i kane me prodati kao ropkinju kako bi naplatili očeve dugove. Spasi me.!“
Artaban je drhtao od bijesa, no zatim mirno gurne ruku pojas, izvadi rubin, njime podmiri dugove i tako oslobodi djevojku. Ona mu izljubi ruke a onda poput košute otrčao u goru.
U međuvremenu su Gašpar, Melhior i Baltazar stigli u štalicu u kojoj su živjeli Josip, Marija i mali Isus. Trojica svetih kraljeva pala su ničice pred djetetom i obdarila ga svojim dragocjenostima. Gašpar je donio prekrasni zlatni kalež. Melhior je preda nj položio kadionik iz kojega se vinuo miris tamjana. Baltazar ga je podario dragocjenom pomašću. Dijete je ozbiljna lica gledalo darove. Artaban se žurio što je više mogao. Kad je stigao u Betlehem, iz kuća se čuo plač i dizao plamen, a zrak je bio zagrijan kao pustinji. Uokolo su kružili vojnici s krvavim mačevima izvršavajući naredbu kralja Heroda: ubijali su dječake do dvije godine. Pored neke zapaljene kuće stajao je vojnik držači za nogu dijete okrenuto naglavce. Dijete je vrištalo i otimalo se kao da je znalo da ga vojnik kani usmrtiti. Vojnik se grohotom smijao. Djetetova majka je jecala i jaukala od boli. Artabanu se ote uzdah, uze posljednji dragi kamen koji mu je ostao – bijaše on malo veći od golubinjeg jajeta – i dade ga vojniku tražeći da ženi vrati njezino dijete. Ovaj to učini. Žena pograbi dijete, privine ga na grudi i pobježe.
Tek kasno navečer Artaban pronađe štalu gdje su Marija i Josip skrivali dijete. Josip se spremao za bijeg a Marija je držala dijete u krilu, njišući ga nježno i pjevušeći mu uspavanku.
Artaban se baci na koljena i pokloni čelom dotičući zemlju. Nije se usudio ni podići pogled, jer kralju kraljeva ne bijaše donio nikakav dar. „Gospodine, moje ruke su prazne, oprosti mi…“, prošapta.
Na kraju ipak podiže pogled misleći da dijete spava. Dijete nije spavalo. Blago se okrenulo k Artabanu. Lice mu se učas razvedrilo. Pružilo je ručice praznim kraljevim rukama i nasmiješio se.
Bruno Ferrero
Jedan čovjek išao iz grada kući, jahao na magarcu, a njegov sin, momčić od petnaestak godina, išao pored njega pješice. Susretne ih jedan čovjek, pa reče:
- To nije u redu. Da ti jašeš, a dijete ide pješice. Tvoje su noge jače od njegovih.