Zahvalna cipela - priča o sv. Nikoli i darivanju Novo!
0 preuzimanja
Jednom je sveti Nikola, uoči Božića, prolazio ulicama svoga grada. Snijeg je već bio zapao. Bilo ga je mnogo, ali ljudima nimalo nije smetao. Svi su se žurili pribaviti sve čime su željeli sebi i svojima uljepšati božićne blagdane. Među prolaznicima je, kao i uvijek u blagdansko vrijeme, bilo mnogo razdraganih, ali i mnogo natmurenih. Razdragani su najčešće oni koji misle na druge, a natmureni oni koji misle na sebe.
Djetinje duše u božićno vrijeme ispuni silna čežnja. Tako je sada, a tako je bilo i uvijek. Tako je bilo i kada sam ja bio dijete, i kada su vaši mama i tata bili djeca. Tako je bilo i za života svetoga Nikole. Djeca obično ne znaju čemu se više raduju Božiću ili darovima. Božić je umotan u darove, ali je i svaki dar umotan u Božić.
Dogodi se da svi oni razdragani i natmureni ljudi u božićno vrijeme budu malo površni. Od silne brige nekoga ili nešto previde. Tako su i onoga dana kada je sveti Nikola prolazio ulicama svoga grada, previdjeli jednoga dječaka koji je tužan stajao na gradskom trgu i promatrao tu silnu vrevu.
No, sveti ga je Nikola primijetio. Prišao mu je i polako, obzirno započeo razgovarati s njim. Doznao je od dječaka da nema ni oca ni majke, nikoga svoga, te da živi u gradskom sirotištu s još mnogo djece kao što je i on.
Dječak je bio tužan što se njega o Božiću nitko ne sjeti i što ni od koga ništa ne dobije na dar. U sirotište su, zapravo, stizali darovi, ali su svi oni bili zajednički, a dječak je toliko želio imati nešto svoje. Nešto samo svoje. Nešto što će ga kroz cijelu godinu sjećati na Božić. Nešto po čemu će znati da je netko u to vrijeme mislio baš na njega, toliko mislio da je imao potrebe obdariti ga.
U božićnoj noći sveti se Nikola tiho iskrao iz svoje kuće i zaputio do gradskog sirotišta. Krišom je ušao u njega, laganim se korakom uspeo na kat i ušao u spavaonicu. U jednoj velikoj prostoriji nalazio se niz krevetića natisnutih jedan do drugoga. Na njima su spavala tolika djeca željna topline. Sveti Nikola ih je ganuto promatrao. Donio je darove svakome od njih i htio je da znaju koji dar kome pripada. Nije znao kamo ih staviti.
A onda se dosjetio. Vratio se u hodnik ispred spavaonice gdje su jedne do drugih bile uredno poredane dječje cipele. U svaku je cipelu pažljivo stavio dar namijenjen njihovu vlasniku. Dok se vraćao kući, u mislima si je predočavao iznenađena i vesela lica djece koje je darovao, dok u božićno jutro obuvaju svoje cipele. Njegova ga je dosjetljivost silno oraspoložila.
Sljedeće je noći sveti Nikola ponovno poželio vidjeti male spavače. Ponovno je krišom ušao u sirotište i uspeo se u spavaonicu. Svako je dijete u ruci, uz glavu, držalo poneki od njegovih darova. Sveti se Nikola raznježi i oči mu zasuze. Nije više mogao izdržati silinu osjećaja koji su ga preplavili. Naglo se okrenuo i izašao u hodnik. Htio je krenuti niz stube, kad u jednoj dječjoj cipeli, u cipeli dječaka kojega je susreo na trgu, ugleda nešto neobično. Sagne se da pogleda što je. Bila je to nevještim rukama izrađena igračka od papira, uz koju je bio priložen list. Na njemu je nezgrapnim rukopisom bilo ispisano: „Hvala ti. Ovo je za tebe da se sjetiš Božića i mene.“
Te je noći sveti Nikola, pred tim cipelama, obećao da će svake godine, u božićno vrijeme, svoj djeci na svijetu raznositi darove. Mnogo je godina od tada proteklo, ali sveti Nikola svoje obećanje nije zaboravio.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 7303 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 14. 11. 2019. |
Slični dokumenti
BOG: - Halo, dobar dan! Ovdje Bog Otac. Izvoli!
ČOVJEK: - Pa...ne znam. Bio sam siguran da se nećete javiti. Samo sam pokušao. BOG: Iskoristi priliku, kad sam već na liniji. ČOVJEK: - Bože moj, mogu li Vas pitati bilo što? BOG: - Naravno, znaš dobro da poznajem i znam sve. ČOVJEK: Htio sam Vas pitati... Ali, prije svega, mogu li Vam reći "ti"? BOG: - Pa naravno, kao što govoriš u Očenašu. To me jako veseli, jer sam tako bliže vama. ČOVJEK: - Hvala, Gospodine Bože. Želio bih te pitati što misliš o ovima koji su došli ovamo da se s tobom susretnu? BOG: - Ti me zapravo pitaš što mislim o "Zemljanima". Ako počnem govoriti o svakome od vas, završit ćemo razgovor na kraju dana! (ironično) A opet, strašno ste zaposleni! ČOVJEK: - Da, baš tako. Mislite li Vi, oprosti, misliš li ti da su ljudi danas bolji nego u doba tvoga Sina, pred 2 000 godina? BOG: - Mnogo ste napredovali na znanstvenom, društvenom, političkom i religioznom planu, ali... ČOVJEK: - Oprosti što te prekidam, ali koji smo napredak stvarno postigli? BOG: - Pustimo to, molim te. Želim ti kazati da vi, ljudi na Zemlji, prečesto gledate tjelesnim očima. Počnite gledati srcem! ČOVJEK: - Što bih trebao gledati očima srca? To te pitam u ime svih ovih koji su tu. BOG: - Sve treba gledati očima srca! Otkrit ću ti jednu malu tajnu: da moj Sin nije došao k vama pred 2 000 godina, zamisli samo što bi se dogodilo vašem planetu! Na sreću on je posijao ljubav i neki od vas u izobilju beru njezine plodove. ČOVJEK: Ali, Bože moj, nema svetaca, pravih svjedoka Radosne vijesti tvoga Sina. BOG: - Ali, zar ste slijepi? Ima ih mnogo oko vas. Nemojte gledati samo izvana, gledajte u dubinu, pažljivo, pa ćete vidjeti... ČOVJEK: Hoćeš li mi kazati imena nekih od njih na moje osobno zadovoljstvo i na radost svih koji su tu? BOG: - Vrlo rado: brat Roger Schultz, Majka Tereza, Ivan Pavao II i neki koji su danas tu. Mislim, na primjer, na Matiju, Valeriju, na Ivicu, na Nadu, spominjem samo njihova krsna imena, da ne bi sagriješili uzoholivši se... ČOVJEK: - Hvala, Bože moj. Smijem li te pitati što bi ti želio da se promijeni u našoj zajednici ovdje, u našoj kršćnskoj zajednici? BOG: - Volio bih da budete još bliži jedni drugima, da prestane nadmetanje među vama, da shvate oni koji mogu shvatiti, da pronađete braću koju ćete voljeti, ne na par minuta, nego za cijeli život. ČOVJEK: - To je čitav jedan program. To je gore nego izbori! BOG: - Da, znam, ali jednostavno treba nastojati čitavim bićem slijediti svako pojedino blaženstvo iz Evanđelja. Blaženstva nisu neka šala! Doviđenja! Još ćemo se čuti. Sad me netko drugi zove.
priča o odgoju
Iza bake u redu pred blagajnom stajala je mlađa žena s nestašnim sinom od 9-10 godina. Sin je stalno gurao majčina kolica koja su nekoliko puta udarila baku po nogama. Baka se okrenu dječaku i zamoli ga da je prestane udarati. Budući da ju je nastavio udarati, baka se okrenu njegovoj majci i reče: - “Zar ne možete reći sinu da me ne udara?”
Mlada gospođa odgovari: “Ne. Moja metoda odgoja mu dopušta slobodu da radi što god poželi, sve dok do njegove svijesti ne dođe da to što radi drugima ne odgovara ili im šteti.”
U redu iza mlade žene s djetetom stajao je mladić od nekih 20-ak godina, i pažljivo slušao. U ruci je držao staklenku džema. Kad je dama završila objašnjenje svojih odgojnih metoda, on otvori poklopac i mirno istrese džem mladoj dami na glavu. Bijesna žena se okrenu, a on odgovari: - “Znate gospođo, i ja sam odgajan u slobodi kao i vaš sin.”
Starica se veselo okrenu blagajnici: - “Molim vas, stavite ovu staklenku džema na moj račun.”