Izlet vjeroučitelja u Tomislavgrad i Ramu

6. srpnja 2024., Tomislavgrad - Rama

Da nisu samo učenici oni koji se raduju izletima, na kraju ove školske godine, potvrdili su i vjeroučitelji Splitsko-makarske nadbiskupije koji su okupljeni na čelu s predstojnicom Katehetskog ureda prof. Jadrankom Garmaz posjetili Tomislavgrad i Ramu.

Krenuvši u ranim jutarnjim satima, ostavili smo osjetnu vrelinu i ubrzani ritam grada iza sebe. Uz uvodne pozdrave i molitve krenuli smo prema našem odredištu, zastali u Trilju i uz prvu jutarnju kavu i fritule razgovarali o protekloj školskoj godini.

Prelaskom granice ugasili smo mobilne podatke, a s njima i svu buku i smetnju svakodnevnih obaveza. Otvaramo srca i jačamo dobru volju za sve novo pred nama. Dok se pred nama odmotava dugi sivi put, krajolik nam servira zelene poljane obgrljene gorama, a u maniri pravog vodiča kolega Jerko Župa tumači povijest i položaj Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina susjeda je bogate i bremenite povijesti, koja je neodvojiva i od naše vlastite.

Dolaskom u Tomislavgrad, pozdravlja nas fra Hrvoje Miletić i uz dobrodošlicu uzbuđeno govori o pripremama za proslavu njihova zaštitnika sv. Nikole Tavelića, kao i za proslavu stote godine od postavljanja kamena temeljca za izgradnju crkve. Kustos Vinko preuzima glavnu riječ i uvodi nas u prostorije franjevačkog samostana Sv. Ćirila i Metoda (1940.) u kojem smo na trenutke otputovali u Afriku. Riječ je o zbirci vrijednoj divljenja koja sadrži predmete prikupljene prilikom misionarskog rada franjevaca iz Tomislavgrada u Kongu gdje su prisutni više od četrdeset godina. Predmeti predstavljaju pojedine elemente vjerovanja, običaja i života domorodaca. Zanimljivo vidjeti prikaze tamnoputih Isusa i Marije, obredne maske ukrašene rogovima i drugim, nama naoko izopačenim, simbolima te razne predmete namijenjene uporabi u magiji i vračanju. Upravo te predmete narod je često poklanjao misionarima kao znak i simbol obraćenja. U muzeju razgledali i zbirke gospodarstva i domaćinstva, etnografsku i sakralnu zbirku.

Nakon obilaska muzeja posjetili smo župnu crkvu i divili se veličanstvenom djelu Vlahe Bukovca „Isus – prijatelj malenih“. Od njezinog prvog izlaganja 1888. u Pariškom Salonu, preko vremena zaborava pa i truljenja kroz teška vremena, postala je najvrjednije djelo u cijeloj državi.

Napuštamo Tomislavgrad, a put nas dalje vodi u oazu mira, prekrasnu Ramu. Svetu misu slavili smo u kapelici sv. Petra, a predvodio ju je predvodio don Ivan Zovko, vjeroučitelj i župnik Župe Prečistoga Srca Marijina u Splitu. U trenucima pripreme za misno slavlje, predstojnica Garmaz iskoristila je priliku da još jednom od srca zahvali svim vjeroučiteljima za sve što su činili u protekloj godini. Naglasila je kako je vjeroučiteljski put hodočasnički put koji mora biti obilježen Gospinim likom. Na ovom vrelu duhovnosti i molitve, u sabiranju misli mogu nam pomoći i mnoge skulpture Kažimira Hraste koje je potrebno doživjeti ne samo pogledom, već i dodirom, posebno molitvenim uzdahom kao još jednim prikladnim načinom molitve. Tako nam se, protumačila je predstojnica, urezuje osjećaj, a sama molitva biva jača kada uključimo emocije te ne ostaje samo na spoznajnoj dimenziji na koju smo navikli.

U svojoj propovijedi don Ivan nas je pozvao da se uvijek budemo otvoreni Duhu Svetom, koji kako nam svjedoči povijest, uvijek čini novo. "Ako ga ne prepoznamo u opasnosti smo da sami budemo poput starih mješina. Nov Duh potreban je u ne samo u našim životima, već i u našim školama, župama i sredinama u kojima se krećemo. Strpljivost nam uvijek treba u radu s našim učenicima i kolegama u zbornicama. Bog nas želi sretne, a naša je dužnost tu sreću dijeliti onima kojima smo poslani", poručio je don Ivan.

 

Uslijedio je ugodan zajednički ručak u prostorijama samostana gdje nas je pozdravio domaćin fra Andrija Jozić koji nas je kratko upoznao s poviješću i značenjem samog poluotoka na kojem je samostan smješten.

Nakon ručka i kratkog predaha u hladovini, fra Julijan Mađar protumačio je bremenitu povijest toga kraja koja nas se posebno dojmila.

Upadom Osmanlijskih snaga 1687. samostan je razrušen i zapaljen, a fratri da bi sačuvali narod bježe u Sinj noseći sa sobom sliku „Gospe Ramske“ ili „Majke Milosti“. Događaj je to koji rađa neraskidivu vezu ova dva Gospina grada.

Iznimno važna godina je 1942. kada su Četničke snage ušle u samostan, na samom ulazu ubili gvardijana i vikara čiji zemni ostatci nikada nisu pronađeni. Sve je bilo zapaljeno i uništeno, mnogi su mučeni i prognani. Godine 1968. napravljeno je umjetno jezero koje, iako daje iznimno plodne njive, ne uspijeva zadržati narod i nažalost, kako kaže naš sugovornik, taj se nesretni trend nastavlja i danas.

U dvorištu samostana nalazi se „Ramski križ“, djelo Mile Blaževića kao spomen na sve ubijene iz 1942. godine. Prikazuje raspetoga, ali i uskrsloga Krista. U temelju križ ima stećak a u korijenu su prikazane žene koje plešu kolo kao simbol nade i veselja koje narod nikad nije gubio. Prikazani su i simboli evanđelista, a na drugom prikazu Krist ima prst uperen u Nebo, s porukom da je Bog onaj koji ima posljednju riječ, ali i posljednji sud.

Druga skulptura koja se ovdje nalazi je djelo Kuzme Kovačića, prikaz „Dive Grabovčeve“. Diva Grabovčeva je bila mučenice i svjedokinje vjere, na koju je i danas itekako živ spomen, naročito prve nedjelje iza sv. Petra i Pavla kada vjernici hodočaste na njezin grob i mole za hrabro i autentično svjedočanstvo vjere.

Nedaleko se nalazi još jedno djelo Kuzme Kovačića „Posljednja večera“. Za okruglim stolom Posljednje večere jedno mjesto stoji prazno. Ono je, tumači nam fra Julijan, za svakoga od nas. Ako želimo biti u zajedništvu s Isusom, moramo sjesti kraj učenika bez aureole – Jude te prihvatiti u ljubavi sve ono što nama ljudima i nije uvijek lako.

Spomenimo još djelo Mile Blaževića „Ramska majka“, simbol i spomen na sve one majke koje su bile primorane 1942. slati djecu u nepoznato kako bi ih spasile od sigurne smrti. Od mnoštva djece, čak 701 poslano je nadbiskupu Alojziju Stepincu i tako spašeno.

Župna crkva je iz vremena Austro-Ugarske i posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, a kroz povijest više puta paljena i rušena. Spomenuli smo kako je Gospa davno povezala Ramu i Sinj, pa spomenimo i običaj kako vjernici iz Rame svake godine pred Veliku Gospu hodočaste u Sinj, a za Malu Gospu vjernici iz Sinja u Ramu.

Za kraj smo posjetili Muzej franjevačkog samostana Rama – Šćit koji je kroz povijest imao razne uloge, od sjedišta župe i samostanske škole, do komunističke kaznionice, sjedišta milicije i mjesnog ureda, da bi nakon potopa i urušavanja bio obnovljen i rekonstruiran. Kroz postav smo imali prilike vidjeti tradicionalne nošnje, alate za rad i pribor za svakodnevan život, kao i prikaze tradicionalnih biljaka i životinja ovoga kraja.

Nakon zajedničkog okupljanja uz osvježenje, kupnje pokojeg suvenira i upijanja posljednjih slika, zvukova i mirisa ovoga prekrasnog komadića raja, kojega je kako su nam domaćini na početku rekli i sam Bog namijenio za sebe, uputili smo se svojim obiteljima.

Istim prekrasnim pejzažima koji nas sada pozdravljaju, u povratku smo molili krunicu i jačali zajedništvo pjesmom, sretni jer za mnoge od nas zasluženi odmor napokon počinje. Ljepše zaista i nije mogao.

Matea Ćaleta

Zanimljivosti

“Sagradimo katedralu koja će biti tako velika da će svi koji je vide pomisliti da smo ludi” bio je 1401. godine moto za gradnju katedrale sv. Marije koja je izgrađena kao treća po veličini crkva u Europi.

Humor

“Sigurno ste do sada slušali brojna teološka predavanja”, obraća se dekan profesoru s dugim radnim stažom. “Da”, odgovara mu profesor, “ali Bog mi je dao milost da unatoč svemu, još uvijek vjerujem u Njega”.

Poslovice

Nije sretan onaj tko ima ono što želi, već onaj koji ne želi ono što nema. (Latinska)