U organizaciji Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i splitske podružnice Agencije za odgoj za obrazovanje, u subotu, 7. ožujka 2020. održan je drugi ovogodišnji nadbiskupijski stručni skup za vjeroučitelje u osnovnim i srednjim školama.
U dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu okupilo se oko 250 vjeroučitelja iz Splitsko-makarske nadbiskupije i Hvarske biskupije kako bi kroz tematsko predavanje i dva koreferata sudjelovali u stručnom usavršavanju na temu: Isusove prispodobe kao model poučavanja.
Nakon zajedničke molitve koje su predvodile Vesna Barać i Ana Katić, vjeroučiteljice u Osnovnoj školi Petra Berislavića u Trogiru, u rad stručnog skupa sudionike je uveo don Josip Periš, predstojnik Katehetskog ureda. Podsjećajući kako su Isusove prispodobe čest sadržaj školskog vjeronauka, predstojnik je naglasio kako iste od nas zahtijevaju osobnu odluku i opredjeljenje na razumskoj, voljnoj i afektivnoj razini, a njihova aktualnost reflektira vjerničko iskustvo te vjeroučiteljima mogu biti dobar model poučavanja, a učenicima put k vjeri.
Riječima pozdrava i podrške vjeroučiteljima se obratio i splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić, posebno istaknuvši potrebu pronalaska novog načina razumijevanja biblijskog govora u kontekstu suvremene kulture. Ta se nova hermeneutika, prema nadbiskupovim riječima, ipak ne smije udaljiti od izvornih Kristovih misli te učenike mora uvijek iznova vezivati uz neprolazne evanđeoske vrijednosti i navještaj vjere.
Nakon toga uslijedilo je prvo predavanje na temu Parabole – argumentativno-dijaloški fiktivni govor. Izazov za vjeru, a ne za njezino tumačenje, koje je održao prof. dr. sc. Marinko Vidović, predstojnik Katedre Sv. Pisma Novoga zavjeta na KBF-u u Splitu. Naznačivši sadržajno sve novozavjetne parabole u sinoptičkim evanđeljima i razlučivši ih od Ivanove uporabe alegorijskoga govora, predavač je ukazao na bit parabolskoga govora kojim se pred slušatelja iznosi otajstvo i dinamika nastupa Kraljevstva Božjega, čija logika odudara od uobičajene ljudske logike. Takav govor, prema njegovim riječima, nije tumačiteljski, već argumentativno-dijaloški i fiktivni, sa svrhom izazova i poticaja za vjeru slušatelja. U tumačenju pojma parabola prof. Vidović ustrajava na njegovoj neprevodivosti i nužnosti uporabe kroatizirane grčke riječi parabola. Kako je sam naglasio, prijevodom prispodoba ili usporedba ne pogađa se ni struktura ni sadržaj parabolskoga govora, a sama se u svojoj složenosti razlikuje od usporedbe, alegorije, metafore, bajke ili basne. Etimološki gledajući riječ parabola upućuje na prebacivanje s jedne na drugu stvarnost te se u tom smislu pokazuje kao pripovijedanje angažiranog tipa. Iako u sebi fiktivno, to je pripovijedanje vezano za posve konkretnu povijesnu situaciju, a u dinamici udaljavanja i vraćanja k realnom pripovjedač donosi sa sobom prosudbu slušatelja. S obzirom da u parabolskom pripovijedanju sugovornik nije izravno sučeljen sa stvarnošću u koju je uvučen, nikada ne smijemo govoriti o razumijevanju parabole, već samo o njezinu učinku, tj. o onomu što ona izaziva u stavovima, prosudbama i vrednovanjima slušatelja. Zbog dijaloško-argumentativne naravi parabola, one su u evanđeljima uvijek uključene u argumentativno-polemičke, a ne u poučne i didaktičke kontekste. Prema mišljenju prof. Vidovića, parabola može imati psihoterapeutsku ulogu, te može biti socio-politički poticaj. Ona upućuje na Boga i njegovo djelovanje u realnom povijesnom prostoru i vremenu izloženom svim mogućim povijesnim protivljenjima i opovrgavanjima pred kojima treba zauzeti stav. U tom smislu drugačiji učinak parabole u promijenjenom crkvenom kontekstu dovodi do kristologizacije, eshatologizacije i ekleziologizacije parabolskoga govora. Parabola u Crkvi postaje izazov i poticaj na opredjeljenje za vjeru u Krista, u eshatološku završnicu njegova djela i poruke te za strukturiranje i življenje unutarcrkvenih odnosa i odnosa prema svekolikoj zbilji. U svjetlu rečenoga, predavač je na samom kraju kreirao parabolu uklopljenu u suvremene okolnosti. Time je zapravo poručio kako parabolist mora biti izvrstan pripovjedač s jasnim stavovima te strategijom predviđanja reakcije slušatelja i njihovog usmjeravanja prema reakciji koju želi proizvesti, a do koje nikada ne bi došli izravnim putem.
Nakon tematske rasprave te obavijesti iz Katehetskog ureda i Agencije za odgoj i obrazovanje uslijedila je stanka te drugo predavanje u obliku koreferata, koje je na temu Parabole o Kraljevstvu Božjemu održala dr. sc. Miljenka Grgić, poslijedoktorantica na Katedri Svetog Pisma Staroga zavjeta na KBF-u u Splitu. Cilj njezinog predavanja bio je pokazati na koji način Isus koristi parabole o Kraljevstvu Božjemu i kako danas iznositi te parabole na Isusov način. Prema njezinim riječima, iako se gotovo polovica svih parabola u evanđeljima odnosi na govor o Kraljevstvu Božjemu te su one, prema izvješćima evanđelista, u središtu Isusova navještaja, taj je tip parabola već duže vrijeme zanemaren u teološko-katehetskom tumačenju vjere. Razlog za tu situaciju dr. Grgić vidi u usmjerenju kateheze na konkretne životne situacije i mišljenju da je tema Kraljevstva Božjega teološka tema koja nije aktualna u svakodnevnim kontekstima. Takvom shvaćanju doprinose i neka tumačenja parabola o Kraljevstvu, te je dr. Grgić smatrala svrsishodnim ukazati na naglaske koje Isus stavlja u tim parabolama. Isus je govorio o Kraljevstvu u parabolama, jer je narod sebe doveo u stanje sljepoće i gluhoće (Mt 13,13; usp. Iz 6,9-10); zadojen svojim idejama, nije mogao čuti i prihvatiti Isusove ideje. Zato Isus svoje ideje o Kraljevstvu iznosi u parabolama, usporedbama koje analognim stvarnostima ilustriraju i potkrepljuju njegove ideje. Naspram očekivanjima budućeg Kraljevstva, Isusove parabole ističu da je Kraljevstvo sadašnja stvarnost; većina parabola opisuje Kraljevstvo na zemlji, a opisi budućeg suda služe kao prizma i daju smjernice za sadašnjost. Nadalje, naspram očekivanjima brzog i snažnog nastupa Kraljevstva, parabole o Gorušičinom zrnu i Kvascu upućuju na kvalitativnu nadmoć Kraljevstva, snagu koja djeluje polako, ali joj je zagarantiran uspjeh. Naspram očekivanjima Kraljevstva s jasnim granicama, parabole o Kukolju i Mreži ukazuju na neomeđenost Kraljevstva; na zemlji ne postoji domena Kraljevstva i ljudi su pozvani na skromnost, priznanje da ne mogu crtati granice Kraljevstva. Naspram očekivanjima impresivne pojavnosti Kraljevstva, parabole o Blagu na njivi i Biseru upućuju na skrivenost Kraljevstva i sugeriraju da je skriveno blago nekad vrijednije od svih blaga koja se vide. Predavačica je primijetila da su četiri Isusove „čudne“ ideje o Kraljevstvu aktualne i danas, te ih treba istaknuti kod izlaganja parabola o Kraljevstvu. Svoje izlaganje završila je parabolom o Domaćinu i riznici koja opisuje autentičnog pismoznanca Kraljevstva. Pismoznanac Kraljevstva ne drži se svojih ideja i ne iznosi svoja tumačenja parabola o Kraljevstvu, nego stavlja Isusove naglaske i pušta samim parabolama da govore.
Na izlaganje prof. Grgić o parabolama o Kraljevstvu Božjemu nadovezao se ponovno prof. dr. sc. Marinko Vidović u trećem predavanju, tj. koreferatu pod nazivom Parabole izgubljenosti i milosrđa. Vidović se ovdje usmjerio na tri prispodobe iz Lukina evanđelja, izrečene u različitim situacijama, ali u jednoj tematskoj cjelini, tzv. spasiteljskih parabola. Pri tome je naglasio literarni kontekst kroz opis odnosa farizeja i pismoznanaca, s jedne strane, te grešnika i carinika prema Isusu i njegovom pripovijedanju, s druge strane. U prvoj paraboli o pastiru i izgubljenoj ovci Vidović naglašava obrnutu logiku ulaganja velike svote za malu dobit, gdje se pokazuje bezgranična Božja ljubav prema svakoj izgubljenoj i nađenoj duši. U paraboli o ženi koja traži izgubljeni novčić Isus pokazuje primjer ustrajne potrage i nemirenja sa stanjem izgubljenosti, dok je najzorniji primjer odnosa Boga i vjernika u paraboli o milosrdnom ocu i izgubljenom sinu. Ona, prema Vidovićevom mišljenju, na pravi način pokazuje bezuvjetnu očinsku ljubav i spremnost na praštanje te opisuje kompletan proces bijega i povratka mlađeg sina koji bježeći od oca zapravo bježi od samog sebe, a po povratku u očinsku kuću vraća se samom sebi.
I po završetku ova dva predavanja uslijedila je zanimljiva i dinamična tematska rasprava, a stručni skup je završio kraćim sastankom predstojnika Katehetskog ureda s vjeroučiteljima koji rade na kraćim ili dužim zamjenama i koji još nemaju kanonski mandat na neodređeno vrijeme.
Petar Kelvišer