U organizaciji Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, u subotu 13. svibnja 2023. godine, održana je godišnja duhovna obnova za vjeroučitelje Splitsko-makarske nadbiskupije u Karmelu sv. Ilije na obalama Buškog jezera.
Duhovnu obnovu, na kojoj se okupilo pedesetak vjeroučitelja, predvodio je doc. dr. sc. Domagoj Runje, OFM na temu „Duh nas poučava o svemu (usp. Iv 14,26)“.
Prof. Runje započeo je duhovnu obnovu pripravom za sakrament ispovijedi, istaknuvši kako će sakramenti biti tematska nit vodilja duhovne obnove, kako bismo se u ovom jakom liturgijskom vremenu i iščekivanju Duhova što bolje pripremili za duhovski događaj. Upravo je kulminacija događaja Objave u Pedesetnici, a ta Objava nema svoj povijesni kraj, već ona i dalje traje svaki put kad se čita Riječ Božja.
Govoreći o sakramentu pomirenja, fra Domagoj se osvrnuo na crkvene oce koji su ovaj sakrament smatrali sestrom krštenja. Važnost ovog sakramenta naglašena je u evanđeoskom tekstu Evanđelja po Mateju 27, 3-5 odnosno u događaju Judina pokajanja. Tu se očituju svi elementi dobre i skrušene ispovijedi. Odgovor glavara svećeničkih na Judino pokajanje – „što se nas to tiče…“ – svjedoči o tome kako je Juda ostavljen sam sa svojim grijehom. Čovjek ne zna živjeti sam sa svojim grijehom i radi toga je potreban sakrament tj. susret s Isusom Kristom po sakramentu ispovijedi. Razlika između Petra i Jude vidljiva je u tome što Petar nije ostao sam sa svojim grijehom, Petar je susreo Uskrsloga Gospodina. Kod Jude nije izvršen proces pomirenja, izostao je susret sa Uskrslim Gospodinom.
Crkva čovjeka ne ostavlja samog sa njegovim grijehom. Smisao sakramenta pomirenja je da se odnos između Oca i sina popravi. Čovjek nije pozvan presuditi samome sebi, već se izručiti Ocu, prepustiti se Njegovom milosrđu. U prvom planu sakramenta pomirenja jest Božje milosrđe!
Nakon sakramenta ispovijedi uslijedilo je euharistijsko slavlje. Prof. Runje u svojoj je homiliji istaknuo da Isus nije došao na svijet da sudi svijetu, već da se svijet po Njemu spasi. U tom svjetlu i vjernici trebaju gledati svoje poslanje – da se svijet po Kristu spasi. Mi, vjernici smo oni koji pokazujemo Krista. Naša djela u svijetu bi trebala slaviti Oca nebeskoga. Nadalje, Sin Čovječji dolazi da služi, a ne da bude služen. Najveće služenje je predanje života! Mjera našeg služenja je u onome koliko smo spremni podnijeti, a ne koliko smo spremni učiniti i završiti u puki aktivizam. Na kraju homilije upućeno je pitanje: kako živimo svoje kršćanstvo u ovome svijetu? Jesmo li autentični svjedoci Krista?
Nakon zajedničke okrjepe i slobodnog vremena za osobnu molitvu, šetnju, druženje i pjesmu, poslijepodne je uslijedio drugi dio programa duhovne obnove.
U uvodnom dijelu prof. Runje osvrnuo se na sakramente inicijacije. Naglasio je posebnost Isusova krštenja, odnosno važnost Ivana Krstitelja. Ljudi koji su dolazili Ivanu ispovijedali su svoje grijehe, od krštenika je očekivano da potpuno promijeni svoj način života. Isus prima krštenje od Ivana čime nam pokazuje kako se sakramenti ne mogu primiti izvan zajedništva s Bogom i drugim ljudima. U Isusovu krštenju se objavljuje Isusov identitet, koji sav izvire iz odnosa sa njegovim Ocem.
Sakrament potvrde neodvojiv je od sakramenta krštenja. Uloga Duha je u tome da ostvaruje relaciju između Oca i Sina; sam Duh je ta relacija, to je osoba, a ne puko sredstvo, ima svoj identitet. Preko Duha se ostvaruje svaka komunikacija između Oca i Sina, a sam Duh Sveti je tih, diskretan, jedini odnos između Oca i Sina. Duh Sveti je onaj koji ostvaruje komunikaciju. Riječima „Ti si Sin moj“ uspostavlja se sinovski odnos, koji nastaje rađanjem, a sadržaj tog odnosa je ljubav. I mi ulazimo u sinovski odnos s Ocem jedino rađanjem, u sakramentu krštenja. Bit krštenja je ulazak u sinovski odnos s Bogom Ocem i sve što činimo, činimo iz toga odnosa. Grijeh, s druge strane, nastupa kad činimo djela koja ne proizlaze iz toga odnosa. Taj odnos se mora hraniti, život vječni se mora hraniti, a to se događa po sakramentu euharistije.
Govoreći o sakramentu euharistije, prof. Runje ističe problem nedostatne pripreme za Svetu misu, kada nema elemenata pripreme i zajedništva. Euharistija je hrana, a riječ euharistija znači i zahvala. Sakramenti ne spadaju u kategoriju prava, već su sakramenti milost – dar, a dar se prima zahvaljujući. Euharistija je dar hrane, koji primamo kako bismo mogli živjeti svoj sinovski odnos sa Ocem te kako bismo mogli živjeti kao Krist. U događaju umnažanja kruhova (Iv 6,5) vidimo važnost dječaka koji je dao kruh i ribice. Isus dječaka shvaća ozbiljno, dječak je baš sa svima htio podijeliti i tu se otvara prostor za čudo. Naime, vrhunac euharistijskog života sastoji se ne samo u konzumiranju euharistijskih čestica. ON seže puno dalje a to znači da je potrebno živjeti život kao dar, kao davanje drugima. No, kada se euharistijski život svede samo na konzumiranje euharistijskih čestica umanjuje se njegova važnost i on biva sveden na egocentričan čin.
Sakrament Svetog reda specifičan je jer se radi o jedinom sakramentu koji se ne može primiti izvan euharistijskog slavlja. Povezanost između euharistije i svetog reda vidimo po ustanovljenju na Posljednjoj večeri. Krist je glava tijela, Crkve. Uloga Crkve u svijetu je ista ona koju je imao i Krist, a to je da se svijet po njemu spasi, a svi smo uključeni u opće svećeništvo vjernika. Unutar tog svećeništva postoji poseban red ljudi u Crkvi, koji imaju službu koju su imali Isusovi učenici – da hrane Kristovo tijelo samim Kristom.
Ženidba je jedini sakrament koji na vidljivi način, podjelom sakramenta između muškarca i žene, manifestira jedinstvo Kristova tijela. No, u današnjoj kulturi i svijetu s razlogom se postavlja pitanje koliko supružnici manifestiraju jedinstvo Kristova tijela.
Svoje izlaganje prof. Runje završava sakramentom bolesničkog pomazanja. Jedan od naziva za ovaj sakrament jest i Posljednje pomazanje. O njemu se govorilo kao o posljednjem u nizu pomazanja. Ulje bolesničkog pomazanja služi da čovjeka podsjeti na sva druga pomazanja, kako bi prebrodio krizu vjere u teškim trenutcima života. Upravo u ovome vidimo smisao ovog sakramenta – kako bi osoba uvidjela da nije sama u teškim trenutcima.
Nakon završenog razmatranja – uz molitvu krunice u autobusu – slijedio je povratak. Vjeroučitelji su u večernjim satima stigli svojim kućama, okrijepljeni snagom Uskrslog Gospodina da pokažu lice Krista u ovome svijetu.
Josip Hrgović