U subotu, 31. svibnja 2008. godine, u prostorijama Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu održan je redoviti godišnji stručni skup za sve odgojiteljice koje su završile teološko-katehetski seminar za provođenje vjerskog odgoja u predškolskim ustanovama.
Tema stručnog skupa, na kojem je sudjelovalo 60-ak odgojiteljica s područja cijele Dalmacije, bila je Molitva u životu djeteta predškolske dobi, a program su osmislile i vodile s. Katarina Pišković i prof. Brankica Blažević, viša savjetnica za predškolski vjerski odgoj pri NKU HBK.
Stručni skup je započeo svetom misom koju je predvodio predstojnik Katehetskog ureda don Josip Periš, podsjetivši odgojiteljice kako su pozvane ići i donositi Isusa Krista našim suvremenim Elizabetama kod kuće i u vrtićima, poput Marije koja se zaputila u gorje rodici Elizabeti. Osobna vjera svakog kršćanina treba se pretočiti u navještaj i svjedočenje.
Prvo predavanje u kršćanskoj molitvi i njenim osnovnim oblicima održala je s. Katarina Pišković, upoznavši sudionike i sa specifičnostima terezijanske molitve. Poseban naglasak dala je molitvi razmatranja koja je često u praksi zanemarena i namjesto koje nam se putem različitih medija nameću brojni oblici i tehnike istočnjačkih religija koje u svojoj biti niječu opstojnost Boga. Molitva bi svakom kršćaninu trebala biti najvažniji posao. Ona je važna jer oblikuje život molitelja. Ne obavlja se kad imamo vremena, nego je za nju potrebno odvajati vrijeme.
Video prezentacijom Čekam te vani prikazani su plodovi dobre i loše molitve. Kroz Isusove riječi sudionici su uočili kakva bi trebala biti molitva kršćanina, odnosno kakvi bi kršćani trebali biti nakon iskustva molitve.
Zatim je prof. Brankica Blažević održala predavanje o dječjem iskustvu molitve, što je to što dijete upućuje na molitvu, odnosno na sam odnos s Bogom. To je u prvom redu primjer roditelja koji mole i koji vjeruju u Boga. Iz njihova primjera dijete će naučiti vlastitim riječima moliti. Molitve koje se mole s malom djecom, kaže prof. Blažević, trebaju biti kratke i trebaju izražavati njihove želje i osjećaje. Osobito su prikladne molitve zahvale jer su djeca sama po sebi puna radosti i upućena na zahvaljivanje. Ona se uz Boga osjećaju dobro. Dijete ne valja forsirati na molitvu, nametati mu svoje oblike, već mu dopustiti da se samostalno i slobodno izrazi.
Reći Isusu svoje osjećaje i želje puno je bolje nego govoriti to isto u prazno, u nekom kutku gdje nas nitko ne čuje, što se često preporuča u mnogim vrtićima. Nikakva verbalizacija problema, naglašava profesorica, ne može zamijeniti živi odnos s Bogom koji jedini može riješiti naše probleme i koji je iznad svake psihologije.
Osobito dragocjena molitva, prikladna za djecu, je molitva blagoslivljanja, kojom dajemo do znanja djetetu da ga Bog voli i da ga mi sami volimo. Djeci su također bliski anđeli, sveci i Majka Božja, koji ne smiju zauzeti mjesto Boga, već ih djeci treba približiti kao Božje službenike i prijatelje ljudi. Djeca vole i slavlja, rituale za koje se treba posebno pripremati.
Prof. Blažević iznijela je zatim primjere dječjih molitava iz prakse kroz prezentaciju svog rada Biblijske teme i tekstovi u poticanju govorno-molitvenog razvoja i razvoja socijalnih vještina, te na osnovu njih utvrdila temeljne vrednote i socijalne vještine djece.
U poslijepodnevnim satima, odgojiteljice su u jednoj pedagoškoj radionici pokušale približiti molitvu Oče naš, posebno djeci predškolske dobi, posebno adolescentima i posebno odraslima. Druga skupina sudionika razmišljala je o osobnoj molitvi te o prijateljstvu. Zadatak svima bio je pregledati ponuđene slikovnice vjerskog sadržaja te utvrditi jesu li prikladne za rad s djecom predškolske dobi.
Nakon iznesenih rezultata rada u radionicama, skup je zaključen razmatrajućom molitvom na biblijski tekst Put u Emaus te kraćom video prezentacijom Izuj obuću. Tako su odgojiteljice molitvom i pjesmom zamolile Gospodina da ostane s njima, osobito u njihovu svakodnevnom radu s djecom.
Anica Mužinić