Agencija za odgoj i obrazovanje u suradnji s Nacionalnim katehetskim uredom HBK, priredila je od 11. do 13. travnja u Tučepima stručni skup na temu „Timski rad i suradnja u školi“.
Skup je bio namijenjen vjeroučiteljima voditeljima županijskih stručnih vijeća, mentorima i savjetnicima, koji su zaposleni u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske, u okviru njihovoga trajnog stručnog usavršavanja.Program je započeo 11. travnja u hotelu „Alga“, molitveno-meditativno, a potom je riječ dobrodošlice u ime organizatora uputila Sabina Marunčić, viša savjetnica pri Agenciji za odgoj i obrazovanje splitske podružnice. Pozdravivši nazočne predstavnike Agencije na čelu s ravnateljem Vinkom Filipovićem, više savjetnike i savjetnike za vjeronauk, predstojnike (nad)biskupijskih katehetskih ureda, sve domaćine na čelu s načelnikom općine Tučepi Vladom Bušelićem te sve predavače i voditelje pedagoških radionica, vjeroučitelje i vjeroučiteljice, kazala je „da stručni skupovi, koliko god imaju za svoj cilj kroz radnu dinamiku naše stručno usavršavanje i trajnu izobrazbu, oni su također prigoda za osobno druženje, stvaranje zajedništva i ozračje međusobne potpore. Tema ‘Timski rad i suradnja u školi’, odavno se nameće, budući da suvremena nastava ima za cilj osposobiti učenike za samostalan, kreativan i suradnički život. Tome mnogo može pridonijeti inteligentna izmjena čelne, pojedinačne i partnerske nastave.“ Prof. Marunčić izrazila je osobno uvjerenje da će predavači stručnjaci kroz predavanja i rad u pedagoškim radionicama osvijestiti važnost timskog rada i suradničke nastave te da će „nova znanja i iskustva koristiti u svakodnevnom odgojno-obrazovnom radu, na području međusobne komunikacije, u izbjegavanju konflikata, u stvaranju ozračja suradnje i pomoći i zadovoljstva u radu, u oživotvorenju unutarnje motivacije, jednom riječju, u kvalitetnijem radu.“
Riječ dobrodošlice u ime domaćina izrazio je načelnik Vlado Bušelić, potom i predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije mr. don Josip Periš, koji se nazočnima obratio i kao izaslanik nadbiskupa Marina Barišića, uputivši nadbiskupove pozdrave. Nadbiskup je bio spriječen doći jer se istodobno održavalo permanentno obrazovanje mlađih svećenika u Grabovici. „Timski rad i suradnja u školi ima duboku didaktičku i metodičku ali i teološku pozadinu“, kazao je naglasivši da se učenike želi odgajati ne za ‘solo igrače’ nego za timski rad i ne za individualnu vjeru nego za vjeru koja se živi u zajednici jer i „Isus, dajući poslanje svojim učenicima, šalje ih po dvojicu, a ne same“.
U ime suorganizatora NKU HBK nazočnima se obratila viša savjetnica za vjeronauk pri NKU mr. s. Amabilis Jurić, kazavši da činjenica što djeca i mladež danas odrastaju u drugim prilikama i što imaju druga očekivanja još više posvješćuje potrebu da ih se cjelovito odgaja i obrazuje, a vjeronauk tu ima veliku i važnu ulogu. Navodeći neka pravila, koja u tomu smislu pospješuju rad s djecom i mladima, istaknula je da uspješnost odgojno-obrazovnoga rada zavisi o kvaliteti suradnje i stupnju interakcije.
Zatim je riječ pozdrava uputio ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović rekavši da je uvelike izbor savjetnika pridonio uspješnosti stručnih skupova, kojih je prošle godine održano više od 1000. Vjeronauk je jednakopravan predmet, a uloga vjeroučitelja, osobito u odgoju posebna je, delikatna i osjetljiva u doba kada su društvene vrijednosti pomaknute i stavljene u interes medija, koji ih zloupotrebljavaju. Škola ne može u potpunosti dati ono što nedostaje u obitelji i društvu, ali može barem donekle nadoknaditi taj manjak i zaštiti djecu od te velike „komercijalne medijske agresivnosti“. Gospodin Filipović istaknuo je veliki doprinos vjeronauka u posljednjih 15 godina otkada je uveden u škole, a da bi uspješnost rada bila i veća naglasio je da se planira zapošljavanje novih savjetnika vjeroučitelja uz postojeće više savjetnike pri Agenciji: Dalibora Adžića iz Zagreba, Sabine Marunčić iz Splita, Anđelke Čajkovac iz Osijeka i Tomislava Tomasića iz Rijeke.
Nakon uputa prof. Marunčić o tehničkoj i organizacijskoj izvedbi programa, prvo predavanje održala je psihologinja doc. dr. Mira Klarin. Govoreći o temi „Komunikacija i emocionalna povezanost između nastavnika i djeteta“, dr. Klarin dala je nekoliko naglasaka. Odnos koji dijete stvara s odraslim osobama iz svoje okoline temelj je njegovom razvitku. Kvaliteta ostvarene interakcije omogućuje djetetu stjecanje nadzora nad vlastitim ponašanjem, čini pretpostavku za rast i razvitak osobnosti i usvajanje znanja, vještina i aspiracija. Uz roditelje nastavnik zauzima važno mjesto u životu svakoga učenika. Njegova bitna uloga u procesu socijalizacije, omogućuje kod djeteta zadovoljenje potrebe za sigurnošću i pažnjom. U školskom okruženju, zajedno s vršnjacima, nastavnik stvara više ili manje sigurnu okolinu koja djetetu omogućuje istraživanje, učenje, formiranje socijalnih odnosa.
Nakon obitelji, istaknula je dr. Klarin, škola zauzima važno mjesto u životu svakog učenika. Unatoč važnosti koju predstavlja, svega 3,6% učenika izvješćuje da je zadovoljno školom, 25% učenika nezadovoljno je školom, 70% učenika pokazuje simptome straha od škole, te 75% učenika ima negativan stav prema nastavnicima. Odnos između učenika i učitelja odvija se od onoga koji se može opisati sigurnim, pouzdanim i pozitivnim pa do ljutitog, zavisnoga i disfunkcionalnoga. Jedna od poželjnih osobina nastavnika je njegova sposobnost uspostavljanja brižnoga i toploga odnosa s djetetom. „Stvaranje suradničke atmosfere u razredu, poticanjem osjećaja zajedništva, pozitivne međuzavisnosti i odgovornosti za vlastite postupke, čini značajnu zadaću svakog nastavnika. Kvaliteta odnosa nastavnik – učenik može se poboljšati usvajanjem socijalnih vještina (putem treninga socijalnih vještina) i interventnim programima koji se temelje na strategiji uloženog vremena i strategija upravljanja ponašanjem“, rekla je dr. Klarin.
Nakon stanke održane su tri pedagoške radionice na teme: „Timski rad i suradničko učenje“, „Uloga timskog rada u radu s djecom s posebnim potrebama“ i „Metode rada s biblijskim tekstom“. Prvu radionicu osmislile su i održale prof. Đurđica Kaurloto-Martinić, i prof.Agnez Jelačić, drugu prof. Luči Lončar, i prof. Danica Bavčević, a treću vjeroučiteljice Mirjana Vuletić i Ružica Maleš. Rad u skupinama pod vodstvom uvaženih voditeljica nas tavio se i u poslijepodnevnim satima. Prvi dan stručnoga skupa završen je euharistijskim slavljem koje je, u marijanskom svetištu Vepric, predvodio mr. don Josip Periš.
Drugoga dana stručnoga skupa program je započeo predavanjem dr. sc. Jadranke Garmaz na temu „Metode rada s Biblijom u vjeronauku i katehezi“. U svome izlaganju dr. Garmaz govorila je o Bibliji u vjeronauku i katehezi davši u tomu vidu i povijesni pregled, iznijela je su vremene zadaće biblijske didaktike te načela iskustvene i cjelovite nastave u radu s Biblijom. Kao što je Biblija središnji sadržaj kateheze tako je i biblijska didaktika središte vjeronaučne didaktike. Biblijska egzegeza i biblijska didaktika dva su važna međusobno povezana područja rada s Biblijom, kazala je te istaknula da treba razlikovati više različitih načina ophođenja s Biblijom: na svetoj misi, u župnoj zajednici, u školskom vjeronauku i u znanstvenoj teologiji.
Vjeronaučna didaktika je po prvi put stavila u pitanje opravdanost Biblije kao središta vjeronauka kada se 60 godina 20. st. dogodilo masovno ispisivanje vjeroučenika s vjeronauka, koji su mahom uzrokovali studentski i školski pokreti. Iz toga je pokušaja proizašao problemski vjeronauk, koji je gurnuo Bibliju na rub, a u središte svoga zanimanja postavio učenike i njihove interese, pitanja i probleme. Bibliji se pristupalo kao potencijalu za rješavanje problema što je urodilo novim instrumentaliziranjem i funkcionaliziranjem Biblije.
Međutim, ozbiljna biblijska didaktika mora imati u vidu interese suvremenoga čovjeka kada je u pitanju posredovanje biblijskih sadržaja, omogućiti bliskost biblijske tradicije i njezinu važnost u konkretnom životu, njezinu integrirajuću snagu s obzirom na cjelovitost ljudske osobnosti i pripomoć u suživotu različitih vjera, kultura, svjetonazora te promicanje samostalnoga djelovanja učenika, istaknula je dr. Garmaz.
Drugo izlaganje održao je mr. sc. Anton Peranić na temu „Vjeronauk i integrirana nastava“. Raščlanivši pojmove integracije, korelacije, interdisciplinarnosti i multidisciplinarnosti mr. Peranić je naglasio da se uz integriranu nastavu koriste i suvremene didaktičke strategije kojima se vjeroučitelji služe od samoga početka samo što se nisu nazivali npr. projektna nastava, iskustveno učenje, učenje s otkrivanjem i dr. Govoreći o smislu integrirane nastave naglasio je da su time nastavni predmeti povezani jednim problemom, koji poučava s različitih motrišta, a nastava ima značajke tematskog učenja, pomaže učeniku promotriti problem s više vidova i povezati prirodne i društvene čimbenike.
Vjeronauk u suodnosu s drugim školskim predmetima promiče cjelovit i sustavan odgoj čovjeka na načelima korelacijsko-integrativnoga učenja. Budući da je religioznost integralna činjenica čovjekove osobnosti i kulture, autentičan i cjelovit odgoj u školi zahtjeva da se religiozna dimenzija odgoja skladno ugradi u različita obrazovna područja i nastavne predmete kojima po svojoj naravi pripada, kazao je mr. Peranić te dodao: „Promicatelji konfesionalnoga vjeronauka u školi vjerski odgoj i obrazovanje shvaćaju kao cijelost i jedinstvenost koja se događa na razini obitelji, škole i vjerske zajednice. Te se uloge povezuju i diferenciraju i nikada se ne mogu reducirati samo na jedan odgojni čimbenik. Njih ne treba miješati, nego uskladiti“.
Uz predavanja predstavljeni su i primjeri iz prakse kao što je slobodni rad, učenje kroz igru, izvanučionička i integrirana nastava te je održana tematska rasprava. Poslijepodnevni dio programa nastavio se radom u skupinama. Svaka je skupina pod vodstvom vjeroučitelja voditelja županijskih stručnih vijeća, mentora i savjetnika obradila sve tri zadane teme te je time završen rad u pedagoškim radionicama.
Nakon stanke uslijedio je kulturno-umjetnički program, koji je priređen u dvorani župne crkve sv. Nikole Tavelića u Tučepima. Predstavu pod naslovom „Bog nema drugih ruku“ izvela je dramska skupina iz župe sv. Ante u Tučepima pod vodstvom vjeroučiteljice Marine Šimić i zbor OŠ „Tučepi“ pod vodstvom profesora Marina Ercega. Tekst i režiju za predstavu napravila je Marina Šimić, kojoj je to već 30 igrokaz. Predstava ima dva čina a govori o obitelji u kojoj su otac i kćer pravi vjernici, a majka je tradicionalna vjernica, koja nema osjećaja za čovjeka u potrebi nego jedino poštuje osobe na položajima. Preko susreta s jednim „ubogim“ čovjekom kojega majka nevoljko prima u svoj dom Bog joj ukazuje na veće i važnije vrijednosti te se od toga susreta počinje mijenjati njezino srce. Predstava je svojom životnošću i jakom porukom dirnula vjeroučitelje, a neki su i zaplakali.
Trećega i završnoga dana stručnoga skupa, u petak 13. travnja program je započeo predavanjem prof. dr. don Marinka Vidovića na temu „Teologija zajedništva i međuljudskih odnosa.Biblijsko-teološki pristup zajedništvu i suradnji“. U svojemu izlaganju prof. Vidović tvrdi da je bitna konstituenta ljudske osobe njezina odnosnost, tj. da je već u poimanju osobe prisutno zajedništvo kao kategorija ljudskoga postojanja i kao temeljni modus ljudskoga ostvarenja. Smatra da teološki govor o zajedništvu i suradnji treba smjestiti i promatrati u okviru Božje povijesno-spasenjske zauzetosti za čovjeka. Povijesna objava Izraelu i vrhunac te objave u Isusu Kristu više nego očito u prvi plan stavljaju zajedničarsku dimenziju spasenja.
U kontekstu Staroga zavjeta, ističe da poseban vid zajedništva predstavlja kategorija “korporativne osobnosti”, odnosno vertikalne i horizontalne povezanosti svih u naporu oko postizanja spasenja. Međutim, takav vid umreženosti pojedinaca u zajednicu, gdje se važnost pojedinca gubi, preokreću proroci isticanjem osobne odgovornosti pojedinca pred Bogom. Za Stari zavjet zajednica se pojavljuje kao filtar (ne)prihvatljivoga ponašanja, a doprinos napretku zajednice i njezinih ciljeva, sposobnost podlaganja općem dobru i opredijeljenost za suradnju kriteriji su vrednovanja pojedinca na društvenoj ljestvici vrijednosti.
U Novomu zavjetu zajedništvo se, smatra prof. Vidović, pojavljuje prvenstveno kao navještajna kategorija. Između onih koji naviještaju poruku o Isusu Kristu i njegovu poruku i onih koji je primaju ipso facto stvara se zajedništvo. Navještajno zajedništvo je spontani plod uzajamne razmjene iskustva Krista i njegova djela. I Novi zavjet višestruko inzistira na komunitarnoj dimenziji spasenja. Zajedništvo u Novomu zavjetu očituje se, između ostaloga, u zazivu Crkva. Vidović govoreći o zajedništvu u Novomu zavjetu upućuje na Ivanove spise i Djela apostolska, a osobito ističe teologiju sv. Pavla u kojoj je naglašeno zajedništvo kao preduvjet spasenja, a razrađuje ga upravo kroz sliku Crkve kao tijela Kristova. Kršćansko zajedništvo se temelji na viziji novoga čovjeka, koji je u Kristu ostvaren.
Dr. Sc. Ana Thea Filipović u svojemu izlaganju koje je naslovljeno „Pedagogija međuljudskih odnosa“, govorila je o novoj hitnosti stjecanja socijalne kompetencije u današnjem društvu. Naime, na temelju dokumenta Ključne kompetencije za cjeloživotno učenje – Europski referentni okvir, koji je izradila Europska komisija, navodi osam ključnih područja kompetencija, koje su nužne za individualni i socijalni razvoj pojedinca te za stjecanje sposobnosti da dobije pristojan posao na tržištu rada. Radi se o sljedećim područjima: komuniciranje na materinskom jeziku, komuniciranje na stranom jeziku, matematička pismenost i osnovna znanja iz znanosti i tehnologije, digitalna kompetencija, učevna kompetencija, međuljudska i građanska kompetencija, poduzetnička kompetencija i sposobnost kreativnog izražavanja. Prof. Filipović naglašava važnost timskoga rada za koji treba odgajati od malena, jer su timovi učinkovitiji od skupa pojedinaca, osobito od onih koji su u rivalstvu. Timski duh počiva na povjerenju i na sigurnosti da zajedno možemo učiniti više nego sami. Ona ističe da stjecanje socijalne kompetencije u školskom kontekstu reafirmira značenje didaktičko-pedagoškog koncepta suradničkog učenja te je takvo učenje jedna od središnjih tema oko kojih se zadnjih godina vode didaktički diskursi. Međutim, suradničko učenje samo po sebi ne rješava probleme u nastavi te je potrebno stvarati dobre odnose u zajednici, što je osobito važno za vjeronauk i katehezu. Treba stvoriti ozračje povjerenja, međusobnog prihvaćanja i iskrenog poštivanja svakog pojedinca te trajno poboljšavati nastavnu, odgojnu komunikaciju i interakciju. Govoreći o krizi svjedočenja socijalnih vrijednosti u društvu, smatra da odgoj za susret, dijalog, za kritičko promatranje samog sebe i zajednice kojoj se pripada put je koji treba slijediti sve svjesnije i angažiranije.
Uz predavanja predstavljeni su i primjeri iz prakse projektne nastave. Potom je uslijedila plodna i zanimljiva tematska rasprava u kojoj je do izražaja došla činjenica da društvo, s jedne strane, uočava problematiku gubitka smisla za zajedništvo, a s druge strane ono samo nameće takve prihvatljive kategorije koje omogućuju to otuđenje pojedinca.
Skup je dogovoren već prije šest mjeseci kao preporuka Agencije da se stručni skupovi organiziraju u službi provedbe HNOS-a. Nakon što i vjeronauk postaje dio HNOS-a, Sabina Marunčić, viša savjetnica za vjeronauk pri Agenciji za odgoj i obrazovanje, budući da dobro poznaje rad vjeroučitelja s terena, htjela je da te primjere koje su kroz teoriju učili na stručnim skupovima tijekom prošle godine u pedagoškim radionicama, primjene u praksi. Tu je zadaću uglavnom povjerila vjeroučiteljima Splitsko-makarske nadbiskupije jer je bolje upoznata s njihovim radom, a oni su to povjerenje opravdali. Na kraju je savjetnica Marunčić uputila riječ zahvale svim predavačima, voditeljima pedagoških radionica, vjeroučiteljima i vjeroučiteljicama, domaćinu, svima koji su sudjelovali u organizaciji ovoga skupa te svim nazočnima uputila. Time je završen trodnevni program stručnoga skupa u kojemu je sudjelovalo oko stotinu vjeroučitelja.
Silvana Burilović