Graditelj i njegov jedrenjak Novo!
0 preuzimanja
Graditelj lađa donio je jednoga dana do svoje radionice uz luku dugačak zaobljeni drveni stup, koji se pravilno sužavao od jednoga kraja prema drugome, i komad uredno složena platna, te ih odložio uz radionicu.
Mnoge je dane marljivo i pažljivo gradio lađu. Bilo je očito da mu je jako stalo do nje. Drveni stup i komad platna promatrali su ga svakoga dana kako neumorno radi. - Meni je sigurno namijenio neko važno mjesto na svojoj lađi. Reče jednom drveni stup važnim glasom. - Inače me ne bi tako pažljivo izradio. - Ne nam samo zašto ćeš mu ti poslužiti - nastavi, obraćajući se komadu platna. Vjerojatno zato da obriše lađu prije nego me stavi na nju. Platno je šutjelo. Bilo je sigurno da će ga čovjek dobro upotrijebiti. I čekalo. Protjecali su dani, pa i tjedni. Graditelj lađe radio je bez prestanka. Ali, kako su dani i tjedni protjecali, kiše su smočile platno, vjetar je na njega štošta nanio i odbacio ga na stražnji zid radionice. Bilo je to sada samo jedno izgužvano prljavo platno. Kada je graditelj lađe gotovo dovršio lađu, drveni stup zadovoljno reče: - Evo, dolazi moj dan - i, pogledavši prema komadu platna, nastavi - šteta što ti više ničemu nećeš moći poslužiti. I doista, graditelj uskoro dođe po drveni stup, odnese ga do lađe i postavi okomito na unaprijed izgrađeno mjesto. Drveni stup je bio jako zadovoljan. Promatrao je odozgo lađu i osjećao se važan. Vrlo važan. I graditelj lađe je bio jako zadovoljan. Promatrao je vitku lađu i njezin snažan jarbol. - Sada preostaje još samo jedno - zaključi. Drveni stup se sa čuđenjem upita što bi to moglo biti. Još se više začudio kada je vidio da graditelj odlazi po ono izgužvano i prljavo platno. Htio ga je upozoriti da se s takvim platnom više ništa ne može učiniti. No, prije nego što je išta uspio izreći, čovjek je to izgužvano i prljavo platno počeo pričvršćivati na njega. A kada ga je učvrstio i raskrilio prema vjetru, i lađu i drveni stup prožme divan, do tada nedoživljen osjećaj. I jedrenjak, zajedno sa svojim ushićenim graditeljem, poleti u zagrljaju vjetra.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 1152 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Sin bogatoga američkog bijelca upita kćerku crnopute sluškinje: - Jenny, moliš li se ti Bogu?
Kako je jednostavno roditi se kao čovjek, pomisli Bog, roditi se kao što se već rađaju oni koji nemaju mnogo, osim sebe i onih koji ih vole, ako se uopće može imati više od toga.
Kako je mučno roditi se kao čovjek, pomisli čovjek. Ni pitali te nisu hoćeš li, a sada traže sve više i više, traže i tebe. Dok ništa ne pitaš, svi su ti blizu. Od prvih pitanja toliki odlaze. Ostaje li itko?
Kako je jednostavno živjeti kao čovjek, pomisli Bog. Ti voliš druge i oni tebe vole. Tako je toplo u blizinama kada je čovjek uz čovjeka. Čovjek rađa čovjeka, živi s njime, s njime i umire. A onda, opet smo zajedno. Kako je mučno živjeti kao čovjek, pomisli čovjek, i biti sam u svemu i dalek svima, umoran od toga što od svega ničega nema ili tek nešto, a i to je slabo i nepostojano.
Kako je jednostavno umrijeti kao čovjek, pomisli Bog. Doista to je tako dobro. Nakon smrti još si jednostavniji, topline su još toplije, oni koji su ti bili bliski još su ti bliži. A i ja sam tu. Kako je mučno umrijeti kao čovjek - pomisli čovjek. Čitav život, sam po sebi težak, k smrti i vodi: od nigdje nikamo, po ovim blatnim putovima i srcima. Poslije svega tek zemlja kao što bi bilo i bez toga.
Ja sam se rodio kao čovjek, šapne Bog. Živio sam i umro kao čovjek, i poznajem sve što te muči. Znam da ti nije lako. Ni meni nije bilo. I zato sada živim, zato sada živiš ti. Dok se uspinješ, ne opterećuj se pitanjima kojima ne znaš odgovora. Kad se uspneš, sve će se pokazati pred tobom i tada ćeš shvatiti što sam mislio s tobom i sa svime što ti se događa.