I ptice vole živjeti Novo!
0 preuzimanja
Imao sam sedam ili osam godina. Često sam se igrao s dječakom iz susjedstva. Zvao se Heinrich Brasch. On me naučio kako se prave praćke. Gumenu vrpcu treba pričvrstiti na rašljastu granu. Takve smo grančice izrezivali iz živice. Bilo je proljeće, korizma, vrijeme Gospodinove Muke. Jedoga nedjeljnog jutra Heinrich me pozove:
"Idemo na brdo, gađati ptice!"
Srce mi je uzbuđeno tuklo. Nije to mala stvar: prvi put gađati pticu. Do tada smo gađali koješta. No sad će to biti ozbiljno. Bojao sam se. Nešto nije bilo u redu. Pomislih da je ipak nedjelja. Ali, ne usudih se suprotstaviti. Heinrich bi me ismijao. Bio bih osramoćen. Dođosmo do voćaka koje su tek pupale. Golo granje. Topli vjetar i pokoji cvijetak u travi. "Pogledaj eno zebe!" Obazreo sam se. Ptičica je radosno kliktala na grančici. "Tiho!" - šapne Heinrich. Baci se na zemlju te na sve četiri otpuza do drveta. Stavi kamenčić u praćku i nategne gumu. Ja sam jednostavno morao činiti sve kao i on. Nisam imao snage odustati. No moja se savjest već probudila. Znao sam da sve to nije u redu. U taj tren razliježe se iz doline zvuk jutarnjeg zvona. Kao da hita u pomoć maloj ptici. I glasu moje savjesti.
Skočio sam i daleko odbacio praćku. Ptičica se preplašila i odletjela. I Heinrich je naglo ustao. Bijesan kao ris. "Gade!" - siktao je, "ja ću ti pokazati." Alli ja se nisam bojao. Sav sretan slušao sam kako zvona zvone. "Ne smijemo ubijati, Heinrich", rekao sam mirno. "I ptice vole živjeti. Kao i mi!"
On je od toga jednostavno zanijemio. Stajao je i slušao kako zvona zvone. Od tada se nisam više bojao da će me netko ismijati. Kad mi prijatelji nešto predlože, ja pitam sam sebe je li to dobro ili zlo, i radim po svojoj savjesti.
(Albert Schweitzer)
| Pregleda: | 3760 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 24. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Ovo je priča iz drevnih vremena kada su ljudi imali samo jednu riječ koja je značila Bog; Bog i nijednu drugu.
Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanje kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka."
Bilo bi puno više "volim te" umjesto "žao mi je".
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
Prestanimo brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.
(Erma Bombeck - napisala kada je otkrila da umire od raka.)