Svijetu se ne može ugoditi - narodna pripovjetka Novo!
0 preuzimanja
Jedan čovjek išao iz grada kući, jahao na magarcu, a njegov sin, momčić od petnaestak godina, išao pored njega pješice. Susretne ih jedan čovjek, pa reče:
- To nije u redu. Da ti jašeš, a dijete ide pješice. Tvoje su noge jače od njegovih.
Otac sjaše s magaraca, a sin uzjaše. Malo dalje sretne ih drugi čovjek, pa reče: - To nije lijepo, momče, da ti jašeš, a otac ti ide pješice. Tvoje su noge mlađe.
Onda uzjašu obojica i pođu tako malo, ali ih sretne treći čovjek pa reče:
- Kakva je to budalaština? Dva magarca na jednoj slaboj životinji! Trebalo bi uzeti štap pa vas obojicu stjerati.
Onda sjašu obojica i pođu pješice, otac s jedne strane, sin s druge, i magarac u sredini. Sretne ih četvrti čovjek, pa reče: - A što ste vi čudna tri svata. Zar nije dosta da dvojica idu pješice? Ne bi li bilo lakše da jedan od vas jaše?
Onda otac reče sinu:
- Kako god smo na magarcu jahali ljudi su nam zamjerili. Uzmimo magarca pa ponesimo mi njega.
Bace magarca na zemlju, zavežu mu najprije prve pa onda stražnje noge. Objese ga tako svezana na nekakvu motku i ponesu. A kad su se ljudi koji su ih susretali putem u čudu smijali do suza, otac baci magarca na zemlju i počne ga odvezivati s riječima:
- Ja ću s mojim magarcem činiti kako sam i do sada činio. a ljudi neka govore što god hoće!
Uzjaše na magarca i krene prema svojoj kući, a sin ga je pratio pješice kako su se i uputili bili.
Narodna pripovjetka
| Pregleda: | 1859 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Kad pogledaš ovu sliku vidiš ljepotu, no tvoja percepcija je ograničena i ne vidi potpuni potencijal koju ovaj objekt ima u sebi:
Vidiš sliku malog djelića instrumenta. Ono što ne vidiš je ljepotu cijelog instrumenta. Ne možeš vidjeti sve njegove sofisticirane obline, rubove, elegantne linije i njegovo raskošno tijelo...
Ne možeš dodirnuti i osjetiti glatku ljepotu pomno odabranog drva, dotaknuti svaku pukotinu koje su posljedice posebne ljubavi i predanosti, osjetiti čvrste žice koje čak izazivaju bol na dodir...
Ne možeš vidjeti prste jedne čelistice kako plešu na žicama gotovo neljudskim slobodnim pokretima. Ne možeš čuti veličanstvenu glazbu legendarnih skladatelja kako pršti sa žica i iz kutije, i mekani dugi slatki zvuci uspavanke obične jedne primalje...
Ne možeš pojmiti količinu posvete, truda, vremena, odanosti, boli i žrtve koje su izlivene u ovom jednom instrumentu od svih ljudi kroz čije ruke je on prošao. Ne možeš shvatiti koliko je mladih talenata njegovano kroz mnogobrojne godine druženja s njim...
Ne možeš spoznati gdje je sagrađen, odrastao, otkud je došao, kolika je ljubav uložena u njegov nastanak i razvoj. Nikada nećeš znati koliko se puta ovaj instrument vratio svojem stvoritelju na popravak njegovih polomljenih dijelova. Ne možeš uočiti da se vrijednost ovog instrumenta sa svakom godinom koja prolazi povećava sa njegovom sazrijevanjem...
Kad gledaš ovu sliku vidjet ćeš ljepotu. No, istina je da ne vidiš baš ništa u odnosu na ono što on zapravo jest.
To je baš kao kad pogledaš čovjeka. Možeš samo vidjeti taj maleni segment onoga što se nalazi pred tvojim očima... Ali još je puno toga predivnog skriveno ispod površine onoga što vidiš.
autor nepoznat
- "Tko sam ja?" - upita mladić Starca.
- "Ti si ono što ti misliš." - odgovori Starac. - "Objasnit ću ti jednom pričom."