Pustinjak i stranac - priča o molitvi Novo!
0 preuzimanja
Jednom, o zalasku sunca, smjestiše se pustinjak i stranac uz rub neke oaze. Pustinjak klekne i počne moliti. - Kaži mi, što to sada radiš? - Ta vidiš! Molim. - A komu se moliš? - Bogu. - Jesi li ga vidio? - Nisam. - Možeš li ga opipati? - Ne! - A jesi li ga ikada čuo? - Ne, nikada! - Kako si ti smiješan! Svoga Boga nisi nikada niti vidio niti čuo, niti ga opipao, a ipak vjeruješ u njega i moliš mu se! Nakon kratkog pozdrava obojica odu spavati. Drugoga dana, uprvo prije izlaska sunca, stranac probudi pustinjaka: 
- Hej, probudi se! - Što se dogodilo? - Netko je prošao kroz naš logor. Lopov ili... - Polako prijatelju. Jesi li koga vidio? - Ne, ali... - Jesi li ga dohvatio? - Ne, nisam, ali... - Nisi ga niti vidio niti čuo, a niti si ga dohvatio, a ja trebam vjerovati u nekoga! - Ali pogledaj tragove kopita njegova konja. Sinoć ih nije bilo. U taj čas ukaza se velika crvena kugla, tako sjajna te se u nju nije moglo gledati: izlazilo je sunce. Pijesak je svjetlucao kao da su po tlu prosuti sami dragulji. Pustinjak se smiješio. Da, trag! Vidiš li sunce, drveće, travu? I to je trag, trag Božji! Tada pustinjak s osmjehom na usnama počne ponovno moliti.
| Pregleda: | 3423 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
U jednoj se basni priča o ribama koje su međusobno razgovarale.
Ima riba koji misle da naš život potpuno ovisi o vodi. No vodu mi nikad nismo vidjele. Što je voda?
Da je oko prozor duše i da na njega puno dobra i zla može ući u čovjeka.
Na oči je Bog stavio kapke da ih čuvaju od prašine, tekućine i udaraca.