Prava ljubav nikad ne umire Novo!
0 preuzimanja
Na kraju jednog polja stajahu Ljubav i Samoća i zagledani u mladi zaljubljeni par.
Samoća reče Ljubavi: - Kladim se, da ću ih rastaviti.
Ljubav uzvrati: - Pričekaj samo malo! Daj mi šansu da provjerim samo jednu stvar kod njih, a poslije toga možeš otići kod njih koliko god puta želiš.
Samoća se složi. Ljubav se približi zaljubljenima, dodirnu ih, pogleda ih u oči i opazi u njima sjaj.
Vrati se natrag i reče Samoći: - Sad je tvoj red! Idi! - Ne, - odgovori Samoća - Sad ništa ne mogu učinit, jer su njihova srca ispunjena ljubavlju. Doći ću malo kasnije.
Prođe neko vrijeme i Samoća navrati pokraj kuće onog zaljubljenog para i vidje mladog oca i mladu majku sa novorođenom bebom. Samoća se ponadala, da ih s vremenom napustila ljubav i nestrpljivo iščekujući, prekoračila je preko njihovog praga. No pogledavši im u oči vidje Zahvalnost.
Okrenula se natrag s riječima : - Doći ću kasnije…
Proteklo je još dosta vremena i Samoća se ponovo pojavila pred njihovim vratima i začula dječju viku. Otac se tek vratio s posla umoran, a majka je uspavljivala djecu. Samoća se opet ponada, da će ih moći rastaviti, jer: ”Prošlo je toliko vremena i Ljubav i Zahvalnost su do sad već trebali napustiti njihova srca.” No pogledavši im u oči, ona u njima spazi Poštovanje i Razumijevanje.
- Doći ću kasnije, reče i ovog puta i okrene se i ode.
Vrijeme je prolazilo. Samoća se, po običaju, još jednom pojavi pred domom zaljubljenih. Primjetila je da su im djeca odrasla. Otac, već sijed, objašnjavao je nešto sinovima, a majka je pripremala večeru u kuhinji. Zagledavši im se u oči, Samoća se još jednom razočara, ovaj put vidjevši u njima Povjerenje.
Nakon puno godina Samoća još jednom svrati u isti dom. Zapazila je sada da unuci odlaze od kuće, a da kraj kamina ostaje sjediti rastužena i onemoćala starica. Samoća je pogleda i slavodobitno reče: - Konačno je došao i moj trenutak! Htjede je pogledati u oči da se uvjeri da je došao njen trenutak, no starica ustade i izađe iz kuće. Samoća krenu za njom. Žena ode do groblja i sjede pored jednog groba, groba svoga supruga.
- Izgleda, da sam ipak zakasnila – reče Samoća. – Vrijeme je dovršilo ono što je bio moj zadatak. Tek tada se Samoća zagleda u uplakane staricine oči, i u njima vidje po prvi put USPOMENU: Uspomenu na Ljubav, Zahvalnost, Poštovanje, Razumijevanje i Povjerenje. I Samoća ode od starice i nikad više nije svraćala u njezin dom.
| Pregleda: | 3091 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Stari su Rimljani bogove molili za uspjeh u poslu, za pobjedu u ratu, za dobru žetvu itd. i prinosili su im žrtve, a bogovi su bili dužni ljudima ispuniti molitve. U molitvama se, smatralo se, točno moralo reći što se želi i što se daje, predviđajući sve slučajeve. Ako se, npr., u molitvi bogu točno ne kaže: "Primi na dar ovo vino koje ti prinosim!" bog će odmah, kakav jest, shvatiti da mu se pirnosi sve vino koje se nalazi u podrumu. I tada jadni čovjek ostane bez ijedne kapljice.
Rimska legenda priča kako se Romulov nasljednik kralj Numa Pompilije pogađao s bogom Jupiterom: - Prinijet ćeš mi za žrtvu glavu - zatražio je Jupiter. - Vrlo dobro - odgovorio je kralj - dobit ćeš glavicu bijelog luka koju ću smjesta iščupati iz svog povrtnjaka. - Ne - odgovorio je Jupiter - hoću nešto ljudsko! - Dobro - odvratio je kralj - dobit ćeš ljudsku kosu. - Ali, ne, ja hoću nešto živo! - U redu - izvukao se kralj - na sve to dodat ćemo jednu malu živu ribu.
Jupiter je, kaže priča, prasnuo u smijeh i na sve pristao.
Milijarde ljudi stajale su oko Božjeg prijestolja. Mnogi su bili zadivljeni, ali neki su bili buntovni.
- Zar Bog smije suditi? Zašto ljudska stradanja? - reče jedna žena i na ruci pokaže tetovirani logorski broj. - Samo zato što sam bila Židovka - reče.
Potom neki crni muškarac pokaže svoj vrat na kojem je bio ožiljak od vješanja: - A što kažeš na ovo? Zato što sam bio Crnac?
Probije se i jedna mlada žena iz Bosne i reče: - Zašto sam ja morala trpjeti? Moje dijete je plod silovanja.
Tako su mnogi prosvjednici prigovarali Bogu: - Kako će Bog suditi ljudima? Njemu je lijepo u ovoj svjetlosti i lagodi.
A onda su ljudi počeli zahtijevati: - Neka Bog vidi kako je teško biti čovjek! - Neka vidi kako je biti Židov! - Neka zakonitost njegova začeća bude zasjenjena sumnjom! - Neka se muči za kruh svoj u znoju lica svog! - Neka vidi kako je to kad te izda prijatelj! - Neka bude osuđen na montiranom procesu! - Neka bude pogubljen u mukama! A onda su odjedanput prestali galamiti. Shvatili su da je Bog prije 2 000 godina ispunio njihova traženja.