Tko je njegov otac Novo!
0 preuzimanja
Sedamdesetih godina 19. stoljeća na jugoistoku SAD-a rodio se dječak koji nije poznavao svoga oca. Njega i njegovu majku mještani su gledali s prijezirom i mrmljali si u bradu: “Što ovi ne odu iz našega grada; tko je uopće otac malome?” Dječaka su posramljivali kad god su stigli. Nisu dopuštali da se igra s njihovom djecom. Kamo god bi pošao, postavljali bi mu pitanje: “Hej, čiji si ti?” ili: “Tko ti je otac?” Dječak je zbog toga bio veoma nesretan. Osjećao se odbačeno i manje vrijedno. Zato je izbjegavao odlaziti u trgovinu, nije se zadržavao u mjestu, u školi se držao podalje od drugih učenika…
A onda se dogodilo nešto što mu je promijenilo život. Kad je imao osam godina, u njihovu je župu došao novi svećenik, koji je ubrzo postao omiljen među župljanima zbog svoje otvorenosti i spremnosti da sasluša svakoga. Na svetu misu je rado dolazio i dječak, kojemu su osobito bile zanimljive župnikove propovijedi. Iako je dječak i u crkvu uvijek nastojao doći posljednji i izići prvi kako ne bi bio primijećen, jednoga se dana nije snašao ? misa je završila ranije nego što je očekivao i on je ostao zaglavljen među ljudima koji su izlazili iz crkve. Dok se probijao van kako bi što prije izašao i otrčao kući, već je i župnik stajao pored izlaza, i pozdravljao vjernike…
Kada je dječak izašao iz crkve župnik ? koji ga nije poznavao ? prijateljski ga je, smiješeći se, potapšao po ramenu i upitao: “Čiji si ti sin? Kako ti se zove otac?” Nastao je muk. Dječak je u neprilici pognuo glavu a prisutni su očekivali što će se dogoditi. Svećenik je shvatio da se tu radi o nečem neugodnom, te je, po Božjemu nadahnuću, zagrlio dječaka i rekao: “Ja dobro znam tko si ti i čije si dijete!” Mnoštvo je živnulo, očekujući da će doznati ono što su željeli znati već dugo. Svećenik je nastavio: “Sličnost je velika, veoma si nalik svome ocu. Ti si dijete svemogućega Boga.”
Tog su trenutka okovi srama i nesigurnosti počeli padati s dječaka. Otada se sve manje vidio onakvim kakvim su ga vidjeli drugi i počeo se promatrati u Božjem svjetlu, onako kako ga gleda Bog. 30 godina nakon toga, odnosno godine 1911., taj je dječak postao guverner države Tennessee.
Kad bi guvernera Bena Hoopera upitali kojeg su ga dana izabrali za guvernera, on bi odgovorio da je to bilo onog trenutka kada mu je župnik rekao tko je njegov otac.
tekst preuzet sa: www.svjosip-zenica.com
| Pregleda: | 1165 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Neki moćni čarobnjak, želeći uništiti jedno kraljevstvo, krišom ulije magični napitak u bunar iz kojega su pili svi stanovnici tog kraljevstva. Tko se napije vode iz tog bunara, poludjet će.
Već je sljedećeg jutra cijelo stanovništvo pilo iz bunara i svi poludiše, osim kralja - koji je imao drugi bunar, samo za sebe i svoju obitelj, do kojega čarobnjak nije mogao prodrijeti. Zabrinut, kralj je pokušao obuzdati svoje podanike, uvođenjem čitavog niza sigurnosnih i zdravstvenih mjera; no i čuvari i inspektori pili su otrovanu vodu i kraljeve im se odluke činile besmislenima, te odlučiše da ih uopće neće poštivati.
Kad su stanovnici kraljvstva saznali za nove zakone, bili su uvjereni da je vladar poludio, pa naređuje i propisuje bezumne stvari. Prosvjedujući, opkolili su dvorac i tražili da se odrekne krune.
Očajni kralj već se spremao doista odstupiti s prijestolja, ali kraljica ga spriječi, rekavši: "Hajdemo odmah do onog bunara, pa ćemo se i mi napiti. Tako ćemo postati kao i oni."
Tako je i bilo; kralj i kraljica napiše se vode iz bunara začaranog ludilom i odmah počeše govoriti besmislice. Na to se njihovi podanici pokajaše: sada kad kralj iskazuje toliku mudrost, zašto ga ne pustiti da vlada zemljom?
I tako je kraljevsto ostalo živjeti u miru, iako su se njegovi stavnovnici ponašali uvelike različito od stanovnika susjednih država. A kralj je mirno vladao do kraja svog života.
Izbio je požar i širio se nevjerojatnom brzinom.
Profesionalni vatrogasci, sa svom silom opreme, nemoćno su promatrali kako vatra guta sve pred sobom i prijeti naselju.