Bizarni intervju Novo!
0 preuzimanja
KAKO JE BOG MOGAO DOPUSTITI DA SE DOGODI NEŠTO OVAKVO?
upitala je Jane Clayson Kćer Billyja Grahama, koja je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije, (u vezi tragedije u New Yorku 11. rujna 2001):
"Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi, ali smo mu mi sami odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?
Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hare (koja je poginula i njeno tijelo je nedavno nađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama,a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama ... Bibliju koja kaže, ne ubij, ne kradi, voli svoga bližnjega kao sebe, a mi smo se i s tim složili.
Kasnije je doktor Beniamino Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli "u redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu. Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju našu djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i ovdje složili.
Kasnije je netko opet rekao: Dozvolimo našim kćerkama da abortiraju, ako to žele, bez da to kažemo njihovim roditeljima. I s time smo se složili. Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, e da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali bez da se kaže njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi. Opet smo se složili.
Tada su neki od izabranih na izborima rekli: Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli. Složivši se s njima mi smo rekli: Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga je volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.
Poslije toga netko je rekao: Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela. Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i slijedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro, jer oni imaju pravo na slobodu riječi".
Zatim je industrija zabave rekla: Napravimo TV programe i filmove koji poticu blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje. Mi smo tada odgovorili: Ma to je samo zabava, nema to nikakvih posljedica, i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed.
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto ih ne uznemiruje ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda, ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici: Žanjemo ono što smo posijali.
Dragi Bože zašto nisi spasio malu djevojćicu ubijemu u učionici? Srdačni pozdravi, zabrinuti student. I odgovor: "Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdravi, BOG."
Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga u besramno i kako se čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne vjerovati, ne misliti i ne činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže Vjerujem u Boga, a ipak slijedi Sotonu. Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlični u slanju tisuća igara e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, ljudi uglavnom dvaput promisle prije nego odluče sudjelovati. Teško je shvatljivo kako lascivno, sirovo, vulgarno i opsceno slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave u školi ili na radnom mjestu o Bogu uglavnom zaustavljene, ili čak zabranjene zakonom.
Bizarno je kako se netko može zapaliti za Krista u nedjelju, dok je nevidljiv za vrijeme ostatka tjedna."
| Pregleda: | 1203 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 24. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Dva su vrapčića u proljeće bezbrižno čavrljala, na grani vrbe. Jedan se udobno smjestio na vrhu vrbe, a drugi u račvama iz kojih se vrba granala. “Baš je krasno ovo zeleno lišće.”
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor