Prava ljubav nikad ne umire Novo!
0 preuzimanja
Na kraju jednog polja stajahu Ljubav i Samoća i zagledani u mladi zaljubljeni par.
Samoća reče Ljubavi: - Kladim se, da ću ih rastaviti.
Ljubav uzvrati: - Pričekaj samo malo! Daj mi šansu da provjerim samo jednu stvar kod njih, a poslije toga možeš otići kod njih koliko god puta želiš.
Samoća se složi. Ljubav se približi zaljubljenima, dodirnu ih, pogleda ih u oči i opazi u njima sjaj.
Vrati se natrag i reče Samoći: - Sad je tvoj red! Idi! - Ne, - odgovori Samoća - Sad ništa ne mogu učinit, jer su njihova srca ispunjena ljubavlju. Doći ću malo kasnije.
Prođe neko vrijeme i Samoća navrati pokraj kuće onog zaljubljenog para i vidje mladog oca i mladu majku sa novorođenom bebom. Samoća se ponadala, da ih s vremenom napustila ljubav i nestrpljivo iščekujući, prekoračila je preko njihovog praga. No pogledavši im u oči vidje Zahvalnost.
Okrenula se natrag s riječima : - Doći ću kasnije…
Proteklo je još dosta vremena i Samoća se ponovo pojavila pred njihovim vratima i začula dječju viku. Otac se tek vratio s posla umoran, a majka je uspavljivala djecu. Samoća se opet ponada, da će ih moći rastaviti, jer: ”Prošlo je toliko vremena i Ljubav i Zahvalnost su do sad već trebali napustiti njihova srca.” No pogledavši im u oči, ona u njima spazi Poštovanje i Razumijevanje.
- Doći ću kasnije, reče i ovog puta i okrene se i ode.
Vrijeme je prolazilo. Samoća se, po običaju, još jednom pojavi pred domom zaljubljenih. Primjetila je da su im djeca odrasla. Otac, već sijed, objašnjavao je nešto sinovima, a majka je pripremala večeru u kuhinji. Zagledavši im se u oči, Samoća se još jednom razočara, ovaj put vidjevši u njima Povjerenje.
Nakon puno godina Samoća još jednom svrati u isti dom. Zapazila je sada da unuci odlaze od kuće, a da kraj kamina ostaje sjediti rastužena i onemoćala starica. Samoća je pogleda i slavodobitno reče: - Konačno je došao i moj trenutak! Htjede je pogledati u oči da se uvjeri da je došao njen trenutak, no starica ustade i izađe iz kuće. Samoća krenu za njom. Žena ode do groblja i sjede pored jednog groba, groba svoga supruga.
- Izgleda, da sam ipak zakasnila – reče Samoća. – Vrijeme je dovršilo ono što je bio moj zadatak. Tek tada se Samoća zagleda u uplakane staricine oči, i u njima vidje po prvi put USPOMENU: Uspomenu na Ljubav, Zahvalnost, Poštovanje, Razumijevanje i Povjerenje. I Samoća ode od starice i nikad više nije svraćala u njezin dom.
| Pregleda: | 3093 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Gospodin me jednoga dana pozvao jer je trebao nekoga za poslanje. Rekoh: - Gospodine, pomoći ću ti, ali u ono malo vremena između studiranja, provođenja vremena s mojim mužem, posla od 8 do 18 i rada u zajednici s našom djecom. Vidiš, ne mogu ići odmah sada jer imam puno obaveza, zauzeta sam. - Dobro, ali gdje ću naći spremnu osobu? Mislio sam da sam tvoje ime vidio na popisu raspoloživih osoba. - Gospodine, to je bila molitva od prošle godine, ali od tada se mnogo stvari promijenilo. - Kao na primjer - upita On. - Pa, radim na svojoj doktorskoj radnji i mnogo me ljudi treba, a i moj muž očekuje da je uvijek sve spremno i povrh svega moja zajednica očekuje od mene da joj pomognem tako da… - Dobro, vidim da si zauzeta, pa idem, ali pričat ćemo opet ako budeš imala malo vremena. Prolazili su tako dani, tjedni i mjeseci a ja sam ispunjavala svoje svakodnevne obveze. Jedne večeri, dok sam učila za završni ispit, primila sam telefonski poziv iz bolnice. Moj je muž imao strašnu nesreću i bio je u kritičnom stanju. Odbacila sam sve stvari i otrčala do bolnice gdje sam pronašla muža koji se borio za život. Odmah sam počela moliti "Gospodine, ne uzimaj ga sada, ne bih to mogla podnijeti." Ali moja se molitva odbijala od zidova i vraćala se u moje vlastite uši. Ujutro sam napustila bolnicu umorna i zabrinuta. U učionicu sam ušla upravo pred početak ispita. I kada je profesor počeo postavljati pitanja, htjedoh odgovoriti ali glas nije izlazio iz mene. Počeh ponovno moliti. Molila sam zdušnije, ali čuo se samo eho moje molitve. Bila sam ljuta na Boga jer ga nisam mogla naći kad mi je trebao. Nisam mogla objasniti profesorima što mi se događa. Nakon ispita nazvala sam na posao. Bila sam izvan sebe i nisam mogla na posao. Objasnila sam svojoj nadglednici što mi se dogodilo i ona mi je predložila da uzmem slobodno vrijeme. Nakon što sam posjetila muža u bolnici otišla sam kući te utonula u stanje očaja i plača. Upravo tada sam čula da me netko zove. - Gospodine, jesi li to Ti? - Da, ja sam. Imaš li malo vremena? Mislio sam da malo popričamo o… Umjesto da sačekam i čujem Njegovo pitanje, onako zlobna i ljuta, napadoh ga: - Gdje si Ti danas kad sam te trebala? Ni sinoć te nisam mogla naći, a zvala sam Te, vikala, a jedino što sam čula bio je eho mojih zidova. Moj muž umire, pala sam na ispitu, možda ostanem bez posla, a Ti dođeš i htio bi popričati. Gospodin me prekide u mom ludom govoru: - Dijete moje, odlučio sam pustiti tvog muža da se odmara da bih tebe zadržao u kući nekoliko dana, da bi ti imala vremena za mene. Jer tebe, više nego tvoj muž, tvoj posao i zajednica tvoja, trebam Ja. Stišala sam se i počela plakati. Sjetila sam se svoje molitve i želje da idem i učinim nešto za Gospodina. Sa suzama u očima rekoh: - Gospodine, pošalji me, ići ću!
(izvor nepoznat)
U dnevoj Kini, kažu, neki seljak uzgajao je rižu na polju iznad kanjona. Svakog je dana više puta silazio u kanjon po vodu da bi natopio svoje polje.