Pastirova tajna - poučna priča za vjeronauk Novo!
0 preuzimanja
Neki je čovjek živio neprestano s crnim oblacima na duši. Nije vjerovao u dobrotu, osobito u Božju dobrotu i ljubav.
Jednoga dana dok je, zadubljen u svoje crne slutnje tumarao brdima iznad sela, susretne pastira.
Pastir, dobar čovjek bistra oka, osjeti strančevo očajničko raspoloženje i upita:
"Što te toliko muči, prijatelju?"
"Neizmjerno sam usamljen." "Ja sam također sam, ali nisam tužan." "Možda zato što je Bog s tobom..." "Pogodio si."
"Ja, naprotiv, nemam Boga, ne mogu vjerovati u njegovu ljubav. Kako Bog može voljeti ljude svakog pojedinog? Kako je moguće da mene voli?"
"Vidiš li ono naše selo u dolini?", upita pastir. "Vidiš svaku kuću, zar ne? Vidiš li prozore svake kuće?" "Vidim". "Onda nemoj očajavati! Sunce je jedno, pa ipak ono obasja svaki prozor u gradu, i onaj najmanji skriveni prozor tijekom dana ono obasja. Možda si ti očajan zato što ti je prozor zatvoren?"
| Pregleda: | 2490 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Bio jedan mali dječak koji je imao lošu narav. Otac mu je dao vreću punu čavala
i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan u ogradu.
Prvoga je dana dječak zakucao 37 čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolirati svoj bijes i broj zakucanih čavala se smanjivao.
Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.
Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije nijedan čavao zakucao u ogradu.
Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je na to rekao: Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan čavao.
Dani su prolazili i jednoga je dana dječak došao kazati svom ocu da je izvadio sve čavle.
Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Rekao je: Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.
Ograda više nikad neće biti ista.
Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.
Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.
U kućici na kraju grada življaše jedna mala sretna obitelj, u miru i radosti. Sve dok se jednog dana nad njihov dom nisu nadvili crni oblaci dima. Dok je vatra buktala roditelji i djeca istrčali su vani na otvoreno. Sretni što su živi i zdravi zagrlili su se čvrsto. Namoćni. Gledali su svoju kuću u plamenu i dimu.
U jednom trenutku se zgledaše sa užasom u očima jer je nedostajao najmlađi dječak od četiri godine. U trenutku dok su izlazili, on se uplašio goleme vatre, gušen dimom vratio se natrag i popeo na gornji kat.
Što učiniti? Otac i majka pogledaše se preneraženo, sestre su počele urlati. Ući u oganj je nemoguće. Vatrogasci kasne.
U tom trenutku, gore visoko otvorio se prozor. Na njemu je stajao dječak i izbezumljeno dozivao: "Tata, tata!"
Otac je zavikao što ga je grlo nosilo: "Skoči dolje!" Dječak ispod sebe nije vidio ništa osim vatre i gustog dima, ali je čuo glas i odgovorio preplašeno: "Tata, ja te ne vidim... - "Ja tebe vidim i to je dovoljno. Skači dolje!" Vikao je nesretni čovjek. Dječak skoči i nađe se zdrav u raširenim rukama oca koji ga je uhvatio u letu.