Velika bačva u kraljevstvu Grožđezemska Novo!
0 preuzimanja
Bio je vladar malene zemlje po imenu Grožđezemska. Njegovo je kraljevstvo bilo puno vinograda i svi su se njegovi podanici bavili proizvodnjom vina. Izvozom u druge zemlje, petnaest tisuća obitelji koje su naseljavale Grožđezemsku zarađivalo je dovoljno da žive prilično dobro, plaćaju porez i sebi priušte i pokoji luksuz.
kralj je već nekoliko godina proučavao financije kraljevstva. Vladar je bio pravedan i pun razumijevanja i nije mu se viđala zamisao da zavlači ruku u džepove stanovnika. Zato je ulagao velike napore da nađe načina da smanji porez.
Jednog se dana odlučio odreći poreza. A kao jedini doprinos državnoj blagajni zatražio je od svih podanika da jednom godišnje, u vrijeme kad pretaču vino u bačve, dođu u vrt palače i litru najboljega vina izliju u veliku bačvu koja će biti napravljena u tu svrhu.
Od prodaje tih petnaest tisuća litara vina dobio bi novac potreban za proračun kraljevstva, zdravstvene troškove i obrazovanje svoga naroda.
Vijest se proširila kraljevstvom i oglasila na glavnim gradskim trgovima. Narodno veselje bilo je neopisivo. U svim se kućama hvalio kralj i pjevale se pjesme njemu u čast.
Onda je došao dan prinosa. Tijekom čitava tjedna, u svim četvrtima i na tržnicama, na trgovima i svim okupljalištima ljudi su se podsjećali na dogovor.
Od ranih jutarnjih sati počele su iz čitavog kraljevstva dolaziti cijele obitelji uzgajivača vina sa svojim vrčem u rukama glave obitelji. Jedan po jedan uspinjali su se stubama koje su vodile do otvora velike bačve i spuštali se drugim na čijem je dnu kraljevski rizničar stavljao grb s kraljevskim pečatom na rever svakog darivatelja.
Srednimo popodneva, kad je i posljednji vinogradar ispraznio svoj vrč, provjerio se popis i utvrđeno je da su svi dali svoj doprinos. Golema bačva bila je puna. Od prvog do posljednjeg podanika svi su na vrijeme prošli vrtom i ispraznili svoje vrčeve u bačve.
Kralj je bio ponosan i zadovoljan. Kad je sunce zašlo, a narod se okupio na trgu pred palačom, vladar je izašao na balkon a podanici su mu klicali. Kralj je zatražio da mu u velikoj kristalnoj čaši, nasljeđu njegovih predaka, donesu uzorak skupljena vina. Dok je čaša stizala, vladar im se obratio.
"Divni narode Grožđezemske: kao što sam i mislio svi stanovnici kraljevstva danas su došli pred palaču. Želim podijeliti s vama svoju radost jer sam se uvjerio da je odanost naroda svome kralju jednaka odanosti kralja svome narodu. I ne mogu se sjetiti druge počasti nego da vam nazdravim prvom čašom ovoga vina koje će zacijelo biti poput nektara, spoj najboljega grožđa na zemlji, koje su obradile najbolje ruke na svijetu i koje je zalijevalo najveće dobro kraljevstva, drugim riječima, ljubav naroda."
S trga se začuo gromoglasan pljesak i poklici.
Jedan od slugu prišao je s čašom kralju i on ju je digao da nazdrave narodu, koji je euforično pljeskao. Kralj je podigao ruku u zrak i žamor je prestao. Primjetio je da je u čaši prozirna bezbojna tekućina. Podigao je čašu prema nosu i primjetio da tekućina nema ni miris. Prinio je čašu ustima i popio gutljaj.Tekućina u čaši nije imali okusa.
Kralj je poslao po drugu čašu vina iz bačve, pa još jednu. Donijeli su mu uzorak i sa dna i sa vrha bačve. Tekućina je bila ista: bez boje, mirisa i okusa. U bačvi je bila voda, stopostotna voda.
Kralj je sazvao mudrace i vračeve da riješe misterij po kojem je vino pretvoreno u vodu. Najstariji među njima prišao je kralju i rekao: "Čarolija? Alkemija? Ništa od toga. Vaši su podanici ljudska bića, Veličanstvo. To je sve."
"Ne razumijem", na to će kralj.
"Uzmimo na primjer Juana. Juan ima golem vinograd koji se proteže od brda do rijeke. Grožđe koje bere s najboljih je trsova u kraljevstvu, a njegovo se vino proda među prvima i po najvišoj cijeni.
Jutros kad je pripremao svoju obitelj za silazak u selo, kroz glavu mu je prošla zamisao: A da stavi vodu umjesto vina? Tko bi mogao uočiti razliku?
Samo jedan vrč vode na petnaest tisuća litara vina: nitko neće uočiti razliku! Nitko!
Nitko i ne bi uočio razliku, da nije bilo jedne sitnice: SVI SU POMISLILI ISTO!!!
POUKA PRIČE: Da se ja ne ponašam drukčije, drukčije nego svakoga dana, drukčije od drugih, možda bi se s vremenom sve promijenilo. Ljudi ne plaćaju porez, jer u čemu je razlika! Ljudi nisu ljubazni, jer tko će primijetiti! Ljudi nisu uviđavni jer nitko ne želi biti jedina budala. Ljudi se ne zabavljaju jer je glupo smijati se sam. Ljudi ne počinju plesati na zabavama sve dok to drugi ne učine. Ljudi ne počinju pomagati bližnjima dok to ne započne netko drugi.
prema: "Ispričat ću ti priču" (Jorge Bucay)
| Pregleda: | 952 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
“I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava." Malahija 3,3
Sudionica ove priče bila je u skupini koja je proučavala Bibliju.
Odlučila je posjetiti čovjeka koji obrađuje srebro kako bi saznala sve o postupku i svoje iskustvo podijelila s ostalima.
Nazvala je majstora i dogovorila posjet u kojem može promatrati pročišćavanje srebra ne spominjući razlog svog zanimanja za taj proces.
Majstor je uzeo komad srebra i stavio ga iznad vatre da se ugrije. Objasnio je da srebro treba držati u sredini plamena, gdje je temperatura najveća kako bi sagorile sve nečistoće.
Žena je pomislila kako Bog drži svakoga od nas u nekakvoj žlici i izlaže plamenu.
Postale su joj jasnije riječi: “I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava."
Pitala je majstora mora li cijelo vrijeme sjediti pored vatre dok traje proces pročišćavanja.
Odgovori je potvrdno; na srebro treba paziti cijelo vrijeme. Ako ga ostavi u plamenu i trenutak duže no što je potrebno moglo bi biti uništeno.
Ako se danas osjećaš kao u središtu plamena, zapamti da Bog pazi na tebe i pazit će sve dok ne vidi Svoj odraz u tebi!
autor nepoznat
Malena je imala srce puno ljubavi i radosti. Pjevušila je dok je pomagala majci u njihovoj kamenoj kući. Slušati njezine pjesmice bio je pravi užitak. Prala je lonce i tave, zalijevala cvijeće na prozorima. Znala je poći u šumu i donijeti naramak suharaka, a nakon toga izribati pod u velikoj sobi. „Moja malena je vrijedna poput mrava, ona je uvijek zaposlena“, govorila majka. „Moja malena je vesela, pjeva kao slavuj“, govorio je otac.
Doista, Malena je cijelu kuću ispunjavala radošću, kratila je svima duge zimske večeri kad se ni svagdanjim kruhom nije obilovalo.
Bili su to teški dani za obitelj, koja je živjela u malom primorskom selu na jugu Francuske. Maleni otac bijaše ribar. Ali otkad se razbolio, nije više mogao na more pa se obitelj izdržavala isključivo radom vrijedne Malenine majke. Premda je živjela u velikom siromaštvu, djevojčica je imala duboko i čvrstu vjeru.
„Doći će ubrzo proljeće i ljeto, tada će se i tebi povratiti zdravlje bit će nam svima bolje“, govorila je ocu. Tjedni su prolazili jedan za drugim. Novac je bivalo sve manje, ali cijelom je kućom odzvanjao zvonki smijeh razdragane djevojčice. Kad su stigli zimski praznici, uzviknula je: „Ah, kako volim božićne blagdane!“
„Ove godine“, reče joj tužno otac, „nećemo ti moći kupiti kakav dar, jer smo ostali bez novaca.“ Malena je to slušala, no bila je uvjerena da se za Božić djeci uvijek mora dogoditi nešto lijepo.
Na Badnju večer, uze ona tatu i mamu za ruku i reče: „Pođimo van, moramo sudjelovati u božićnoj radosti!“
Ostaviše dakle svoju mračnu kolibicu i izađoše u selo. Na svim su kućama prozori bili ukrašeni šarenim vrpcama, lampicama i svijećama, a kako su kuće bile uz cestu, mogla se vidjeti i osjetiti božićna radost.
„Sve su kuće pune radosti, osim naše“ - uzdahnuo je otac.
Malena to nije ni čula, smijala se i u njezinim je očima sjalo vedro raspoloženje.
„Kako smo sretni!“ uskliknula je. „Svi ovi svečano ukrašeni prozori i nas vesele!“
Kad su se vratili kući, Malena poljubi roditelje za laku noć i reče: „Stavit ću cipelu pred vrata za božićni dar.“
„Ah, Malena!“ majka će sa suzama u očima. „Ove godine neće biti darova.“ Pa ipak, cipela je ostala pred vratima. Puna vjere i pouzdanja, djevojčica se rano probudila, te polagano, hodajući na prstima odškrinuta vrata. Odmah je uskliknula:
„Tata! Mama! Dođite brzo! Pogledajte što mi je donio Isus!“ Ondje se u cipelici šćućurio tek izleženi ptić. Sav se tresao od zime.
„Vjerojatno je pao iz gnijezda pod krovom“, ustvrdio je otac.
Malena je šutjela. Za nju je ptić bio božićni dar maloga Isusa i drugo je nije zanimalo. Svu radost i pozornost usredotočila je na nemoćno stvorenje. Umotala ga je u toplu krpu, dala mu jesti i pobrinula se za sve što mu je bilo potrebno. Tom velikom radošću bili su uskoro ispunjeni i njezini roditelji, osjećali su kako im se vraća razdraganost koja ih je ispunjavala za sretnih dana.
Tako je Božić za malenu bio i te godine bogato ispunjen. Duh Božića je neprestano bio u njezinu srcu.
Bruno Ferrero