Zanat - poučna priča Novo!
0 preuzimanja
Svaki bi čovjek morao naučiti jedan zanat - rekla je moja prabaka i ispričala mi priču. Kasnije sam saznala da je priča perzijska. Kraljev sin zaljubio se u skromnu pastiricu. Kralj ni čuti: Što ćeš s pastiricom? Međutim, vidi da sin voli duboko i iskreno te pošalje glasnika k djevojci. Djevojka se zamisli i upita: Koji on zanat poznaje? Poslanik se nasmije i reče: Kraljevom sinu to nije potrebno. No, djevojka nije odustajala: Neka najprije nauči jedan zanat! I kraljev sin prihvati uvjet. Naučit ću plesti slamnate prostirače, različitih uzoraka i boja, s bogatim ukrasima. I bi tako. I tako se vjenčaju kraljev sin i pastirica. Jednom je kraljev sin na putovanju upao u ruke razbojnika. Računajući na najgore prozbori: Znam plesti skupocjene prostirače koji će vam donijeti mnogo novca. Razbojnici mu povjeruju i donesu slamu. Za tri je dana spleo 3 prekrasna prostirača. Odnesite ih u kraljevu palaču. Kralj zna cijeniti lijepo i dat će vam za svaki prostirač 100 zlatnika. Odnijeli su prostirače u palaču. Kralj je prepoznao rad svoga sina, a žena je odgonetnula u utkanim ukrasima mjesto gdje je zatočen. Malo potom kraljev sin se sretno vratio kući. Kad je ugledao ženu, zahvalno je kleknuo pred nju i rekao: Samo tebi imam zahvaliti što sam ostao na životu!
Perzijska priča
| Pregleda: | 1022 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 05. 2020. |
Slični dokumenti
Bio jednom Mali kralj čarobnjak. Bijaše »malen« ponajprije zato jer su prošle dvije tisuće godina od divne noći u kojoj su trojica kraljeva s Istoka, slijedeći zvijezdu, doputovali u betlehemsku štalicu da se poklone djetetu Isusu. Sasvim razumljivo, cijelo to vrijeme kraljevi zvjezdoznanci ne bijahu cijenjeni. Na zemlji, međutim, iz razloga koje samo neki znaju, no nitko ih ne uspijeva protumačiti, uvijek je postojao neki kralj čarobnjak. Svake godine pojavljivao bi se u novoj osobi.
Zato što vjerujem da je Bog nov svakim jutrom,
da i u ovom trenutku stvara svijet, a ne vjerujem u neku maglovitu i zaboravljenu prošlost...
Ja sam čovjek nade, ne zbog ljudskih razloga... Nego jednostavno - jer vjerujem da je Duh Sveti na djelu u Crkvi i u svijetu, znao to svijet ili ne. Ja sam čovjek nade jer vjerujem da je Duh Sveti zauvijek Duh Stvoritelj, koji svakoga jutra onome koji ga prima daje novu slobodu i dobru mjeru radosti i pouzdanja.
Ja sam čovjek nade jer znam da je povijest Crkve duga povijest prepuna divnih djela Duha Svetoga. Pomislite na proroke i svece, koji u tjeskobnim časovima bijahu divno oruđe milosti i na put nam baciše snop novoga svjetla. Vjerujem u neočekivana djela Duha Svetoga. Jedno je Ivan XXIII. I Koncil. Nismo se nadali ni jednom ni drugom.
Zar smijemo misliti da se danas Bog u svojoj dovitljivosti iscrpio? Nadati se - to je dužnost, a ne luksuz. Nadati se - to ne znači sanjariti, upravo obrnuto: nadom ćemo snove preobraziti u stvarnost.
Blaženi koji se usuđuju sanjati a spremni su platiti veliku cijenu da njihov san u životu čovjeka postane stvarnost.
Bruxelski nadbiskup L. J. Suenens