Rezultati pretraživanja

Jedan dječak crne boje kože zadivljeno je gledao trgovca balonima na nekom sajmu. Bio je to veoma vješt trgovac koji je znao privući pažnju. Pustio je u zrak crveni balon i mnogo malih budućih kupaca je zadivljeno gledalo kako se balon diže visoko u zrak.

Ne vjerujem i nikada neću vjerovati:

- U Boga koji traži da ga se ljudi boje

- U Boga vrača i čarobnjaka

- U Boga koji bi sprečavao ljudski razum u njegovu traženju

- U Boga koji bi postao monopol jedne Crkve, jedne rase, kulture ili kaste

- U Boga djeda koga se može iskorištavati

- U Boga komu ne bi trebao čovjek

- U Boga suca koji sudi uvijek sa zakonikom u ruci

- U Boga samotnika

- U Boga koji se može rastumačiti filozofijom

- U Boga koji priječi čovjeku da raste, da osvaja, da se preobrazuje, da se razvija dotle da postane "gotovo kao Bog"

- U Boga koji od čovjeka, zato što vjeruje, zahtijeva da se odrekne da bude čovjek

- U Boga koji kaže "platit ćeš ti meni"

- U Boga koji se koji put kaje što je ljudima dao slobodu

- U Boga koji se zadovoljava da čovjek kleči čak i ako ne radi

- U Boga opijum za obnovu zemlje i nadu samo za budući život

- U Boga onih koji misle da ljube Boga zato što ne ljube nikoga

- U Boga komu se sviđaju oni koji uvijek govore "sve je u redu"

- U Boga koji opravdava rat

- U Boga koji daje prednost bogatima

- U Boga koji ne spasava one koji ga nisu upoznali, ali koji su ga željeli i tražili

- U Boga koji se zaručuje s politikom

- U Boga koji koji zemlju i stvari što ih čovjek voli uništava umjesto da ih preobrazi

- U Boga koji ne bi bio misterij, koji ne bi bio veći od nas

- U Boga koji bi zauvijek uništio naše tijelo mjesto da ga uskrisi

- U Boga za koga ljudi vrijede ne po onom što jesu, nego po onomu što imaju ili predstavljaju

- U Boga koji ne bi bio ljubav i koji ne bi znao pretvoriti ljubav u ono što treba

- U Boga u kog se ne bih mogao pouzdati i onda kad zakažu sve nade...

J. Arias, svećenik

Majka je držala u naručju svoju bebu i polako je ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. I dok ga je ljuljala, ona je pjevala: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti.

Istinita priča koja se dogodila u avionu kompanije British airways za vrijeme leta Johannesburg – London. Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, sjeda pored jednog crnca.

Ako ti je stalo do Crkve ne raspredaj odveć o njoj. I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti, a koliko naplavina vremena. Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce, Isusov Govor na gori. Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskoga. Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha, obiteljske skrbi. Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju, koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju. Ne pitaj je li joj bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta ili zauzimati se za najmanje. Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja, je li vjerna svomu poslanju. Ne pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapleće o ispraznosti. Ne pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena. Budi ti Crkva koja ide ususret. I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje. Budi ti onaj po kojemu će Evanđelje prolaziti svijetom. Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta. Budi ti svima poslužitelj. Budi ti onaj koji će održavati Božju prisutnost, Božju malenost. Budi ti kruh koji se lomi i razdaje. Budi ti žarke i postojane vjere. Budi ti blaga i ponizna srca. Ti, ti učini sve što je do tebe, da Isus, kad ponovno dođe, nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko, na zemlji. U Crkvi. (Stjepan Lice)

Uhvatili su nekog lava i bacili ga u koncentracijski logor gdje je, na svoje iznenađenje, našao druge lavove koji su tamo bili godinama, neki od njih cijeli život, jer su se tamo i okotili.

Čovjek slijepac sjedio je na stepenicama pred jednom zgradom. Do nogu je stavio šešir, a ispred njega papir na kojemu je pisalo: “Slijep sam, pomozite mi, molim vas".

U kafiću na poznatoj berlinskoj aveniji Unter der Linden upoznaju se dva engleska gentlemena. Jedan je najpoznatiji hermatist tog vremena, Alistair Crowley. Njegova je slava na zalazu, ali on uporno širi zakon Teleme, slobodne volje, pozdravljajući svakoga sa "Čini kako ti je volja i to neka je jedini zakon".

Jedan je opat običavao na vrlo zoran način poučavati mlađe učenike. Tako je svakog jutra bacao kamen na jedan kip koji je predstavljao pogansko božanstvo u ruševinama obližnjeg rimskog hrama.

Osmijeh nas ništa ne košta, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je namijenjen, a ne osiromašuje onoga, koji ga poklanja. Nitko nije tako bogat, niti tako siromašan, da si ga ne bi mogao priuštiti. S njime svatko samo dobija. Osmijeh unosi sreću u dom, pozdrav je prijatelju, pomoć pri sklapanju poslova. Osmijeh je kao odmor za umornoga, putokaz izgubljenomu, sunčana zraka za žalosnoga i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Ne može ga se kupiti, posuditi ili ukrast, jer ima pravu vrijednost samo kad ga se poklanja.

Svakoga dana početi iznova, u tome je velika mudrost. Tko to ostvari, otrest će se velikih briga i bit će sretan. Dale Carneggie piše kako se jedan gospodin riješio svih briga dok je promatrao ženu kako pere suđe.

Neki je čovjek uvijek i zbog svega plakao. Nije bilo ničega što ga ne bi moglo rasplakati. Od pregažena mrava do klaunova u cirkusu, u svemu je vidio razlog za plakanje.

Ništa nas ne prokazuje kao naše lice. Ono točno ocrtava naše zanose i naše posrtaje. Na njemu se čitaju naše tuge i naše radosti. Na licu i u očima odražava se sve što prolazi stazama našega bitka. Ničim nije moguće sakriti zbilju duše. Kozmetički zahvati su uzaludni pokušaj poboljšavanja nečega što se ničim ne da poboljšati. Nema te šminke niti te boje koja može oku vratiti sjaj, licu vedrinu, izgledu opuštenost i bezbrižnost. Kozmetika je odavno izgubila uvjerljivost pred istinskim štovateljima prave ljepote života. Ljepota lica, a onda i ljepota svakog izgleda ovisi o ljepoti bitka, o ljepoti duše. Na licu se čita napetost i umor, na licu se čita podmuklost i sebičnost, na licu i u očima čita se istinska dobrota i dobronamjernost. S lica očitavamo prenapetost i očaj, ali i ushit i radost. Nekih se lica bojimo, a za nekima čeznemo. U blizini nekih lica ledi nam se krv, a u blizini drugih lica razgaljuje nam se srce. U blizini jednih ljudi volimo biti i uvijek iznova tražimo priliku da se s njima sretnemo, dok u blizini drugih ljudi ne volimo biti i jednostavno od njih bježimo. Čovjek ne može sakriti stanje svoje duše. Ono se čita, ma koliko se on trudio da tome doskoči ili da to kozmetičkim zahvatima učini ljepšim. Tijelo ne umije lagati. Naše tijelo reagira na stanje naše duše. I mnoge tjelesne boli i bolesti samo su reakcija tijela na stanje naše duše. Duša je lijepa. Ona je odraz nebeskog čovjekova stanja prije izgona. Sva naša čežnja za ljepotom, za srećom, za onim što nazivamo ''rajskim stanjem'' zapravo je posljedica izgona iz raja, to znači da je svaka ljepota zapravo odraz rajskoga u čovjekovu izgnaničkom životu. Duša je, međutim, stvorena lijepa. Ona je matrica koja je podešena, upriličena za ljepotu, jer je rajskog porijekla. Negdje u razdvajanju duše od vječnog nastaje ponekad kobni nesklad pa duša zbog gubitka ravnoteže i zbog vrtoglave samostalnosti gubi sigurnost. Toga trena počinje se rađati rugoba. I čovjek je na krivom putu ako misli da nazovi-lijepim licem može prevariti dušu. Nije moguće rekonstruirati dušu bilo kakvim vanjskom zahvatom. Ona se na da konfekcijski, a niti zamjenom stupovlja, vratiti u rajski zavičaj. Ljepotu joj može vratiti samo njezin Tvorac. Duša koja je osjetila doticaj njegove ruke koja je ponovno preoblikuje, ponovno se rodila istinskoj vrijednosti – životu. Lice to više ne može tajiti jer blista. Ljepota je prolom nebeskog i otkinut dio raja Ljepota je prhak blistaj nastao u zaboravnoj igri beskrajnih svjetlosti Od te igre svijet i duša i svemir i cvijet titraju neslućenim zanosom i bliješte prokazujuć Lijepog u nedogled.

(Anton Šuljić - "Čavli u ogradi")

Dosadi magarcu neprestano tegliti, pa stane i počne njakati: Svega mi je dosta! Ovako više ne ide. Cijeli dan nosim teret i mučim se, a to nitko ne cijeni. Dok ja radim i patim, drugi se smiju i pjevaju. Ma koliko radio, opet me tuku i rugaju mi se. Nije život samo rad i batina.