Pričaj mi priču o Bogu Novo!
0 preuzimanja
Zdenko je prebrzo trčao i pao. Razbio je koljeno i udario u plač. Pritrčao sam mu, podigao ga i oprao mu krvavo koljeno. Ali suze su i dalje tekle. - Pričaj mi priču o Bogu. - reče kroz suze Zdenko. Da bih ga umirio nije mi preostalo ništa drugo nego da mu ispričam jednu priču o Bogu. Priča se zove: "Jednom davno ljudi su zaboravili na Boga!"
Bio jednom jedan mali grad sličan tolikim drugim gradićima. Samo se u jednom razlikovao od drugih gradića: Njegovi stanovnici su bili vrlo zaboravni! Djeca su zaboravljala svoje domaće zadaće. Otpravnik vlakova zaboravljao je vlakove koji su prolazili. Otac bi zaboravio izuti cipele prije nego što bi legao u krevet.
I jednoga dana dogodilo se da su ljudi zaboravili na Boga. Vrata crkve su ostala zaključana. Zvono više nije zvonilo. Nitko se nije molio. - Zašto jučer niste došli u školu? - pita učitelj svoje đake. - Jučer je bila nedjelja - smijali su se đaci - nedjeljom imamo slobodno. - A zašto imate slobodno? - pita učitelj djecu. Djeca su se u čudu gledala, nisu znala, jer su zaboravila na Boga. Uskoro se slavio i Božić. - Zašto su na jelku postavljene svijeće i žaruljice i kuglice? - pitali su mnogi, jer ljudi su okitili božićno drvce, ali nisu znali zašto. U božićnoj noći ljudi su pjevali, plesali, galamili kao za Poklade. Nitko više nije znao razloga zašto to čini, a pogotovo nitko nije znao da je Božić tihi blagdan svijeća i svjetla. Dvojica prijatelja su se posvađala, jedan drugome su se napsovali i na kraju i potukli. Drugo jutro jedan od njih reče: - Sada više nemam prijatelja! I on je zaboravio na Boga. - Tko je nalijepio ove plakate po gradu sa slikom izgladnjelog djeteta? (bili su to prošlogodišnji plakati) - pitao je gradonačelnik grada. - Poderite plakate! Nitko se više nije sjećao da ta slika predstavlja poziv na odricanje za gladne.
Grad je bio tužan i tmuran. Ljudi su jedan drugome govorili: - Ma čini mi se da sam nešto zaboravio, ali ne znam što! Jednog dana zapuhala je jaka bura, tako jaka da je pokrenula zvono na tornju crkve. Zvono je zazvonilo. Odjednom su ljudi pogledali prema gore, a jedan od njih povika: - Pa da, zaboravili smo na Boga.
Mali Zdenko kad sam završio s pričom reče: - Grad bez Boga je ružan, tmuran, posvađan, bučan... Takav mi se grad ne sviđa! Ali znam ipak jednoga koji nije zaboravio na Boga. On često moli, ali se i svađa s prijateljima. -Znaš što bi Isus rekao za takvoga - rekoh mu. - Koliko tko uzima riječ Božju u usta nije toliko bitno, nego je daleko važnije da li netko živi onako kako to dragi Bog od nas traži!
| Pregleda: | 971 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Jedan čovjek išao iz grada kući, jahao na magarcu, a njegov sin, momčić od petnaestak godina, išao pored njega pješice. Susretne ih jedan čovjek, pa reče:
- To nije u redu. Da ti jašeš, a dijete ide pješice. Tvoje su noge jače od njegovih.
Djeca su iz oratorija pripremila božićnu priredbu. Napisali su tekstove za anđele, za pastire, za Mariju i Josipa, čak su vol i magarac dobili uloge. Kad su se birali glumci, nastale su prave nevolje: svi su željeli uloge Josipa i Marije, a nitko nije htio glumiti magarca. Na kraju su odlučili da magarac bude Lucijin pas. Bio je povelik i miran, a s umjetnim ušima moglo se i pomisliti da je riječ o kakvom malom magarčiću. Bojali su se jedino da usred priredbe ne počne lajati... Kad je sestra Renata vidjela generalnu probuprimjetila je je: "Zaboravili ste kraljeve!" Režiser Mladen se uhvati za glavu: "Do Božića je još svega par dana! Gdje pronaći kraljeve u tako kratko vrijeme?" Tada se u cijelu stvar umješao kapelan Drago. "Pronađimo tri čovjeka u župi i objasnimo im da trebaju odglumiti moderne kraljeve. Neka dođu u svojoj svakodnevnoj odjeći i Djetetu Isusu donesu darove po vlastitu izboru. Sve što im valja učiniti jest objasniti što ih je potaklo da izaberu taj dar." Glumačka ekipa dala se na posao. U roku od dva sata pronađena su trojica kraljeva. Na Badnju večer, mala je župna dvorana bila puna. Djeca su dala sve od sebe i priredba je nailazila na dobar prijem, što se moglo vidjeti iz srdačnog pljeska na kraju prvog čina. U drugom činu pas-magarac se uspavao, a i Josipova se brada dobro držala. Kad je došlo vrijeme da nastupe kraljevi, gledalište je postalo posebno radoznalo. Prvi kralj je bio čovjek pedesetih godina, otac petero djece, zaposlen u općini, u ruci je držao štaku. Prislonio ju je uz jaslice i rekao: " Prije tri godine imao sam tešku prometnu nestreću, izravan sudar. Završio sam u bolnici s nekoliko lomova. Liječnici nisu bili optimisti glede moga oporavka, pa su bili suzdržani u predviđanjima o obećanjima. Od tog trenutka ja sam bio zadovoljan i Bogu zahvalan za svaki, pa i najmanji znak poboljšanja: kad sam počeo micati glavom ili prstima, kad sam se podigao i sjeo i tako dalje. Za nekoliko mjeseci provedenih u bolnici promjenio sam se. Postao sam ponizan i uvelike se radovao svemu što imam, naučio sam biti zahvalan za sitnice i svakodnevicu koju prije nisam ni zapažao. Donosim ovu štaku Isusu u znak svoje zahvalnosti. Drugi kralj bila je jedna žena, majka dvoje djece. Donijela je katekizam, stavila ga pored jaslica i rekla: "Dok su moja djeca bila mala i dok su me trebala, izvrsno sam se osjećala. Ali kad su dječaci odrasli, počela sam se osjećati nekorisnom. Shvatila sam da samosažaljenje nema smisla, pa sam se prijavila župniku da održavam vjeronauk maloj djeci. Tako sam svom životu ponovno vratila smisao. Osjećam se kao apostol, kao prorok; otvaram djeci obzore duha, to me ispunjava i oduševljava. Osjećam se korisnom, važnom i ostvarenom." Treći kralj bijaše mladić s bijelim papirom u ruci. Položio ga je u jaslice i rekao:" Pitao sam se da li da uzmem ovu ulogu, jer nisam znao ni što bih donio na dar ni što bih rekao Isusu. Ruke su mi prazne, srce mi je puno želja, sreće i nade. Mojom dušom često prolaze nemiri, pitanja, osjećaji krivnje i sumnja. Moja je budućnost vrlo neizvjesna. Doista ti nemam što ponuditi božansko dijete, zato ti darujem ovaj prazan list. Znam da si došao da nam doneseš novu nadu. Vidi, moja je nutrina prazna, ali srce je otvoreno i spremno prihvatiti riječi koje ispisuješ na ovaj bijeli papir moga života. Ti si tu i nadam se da će se sve promjeniti..."
Bruno Ferrero