Kako reagirati na uvrede - kratka priča Novo!
0 preuzimanja
Jedan je nekulturni čovjek javno vrijeđao jednog mudraca: - Ti si bezbožnik! Ti si pijanac! Lopov!
A ovaj se samo smiješio na uvredljive riječi.
Jedan "šminker", fino odjeven, promatrao je tu scenu pa reče mudrom čovjeku:
- Kako možete tolerirati tako nešto? Zar vas ne bole te njegove riječi?
Ovaj se ponovo nasmiješi i reče: - Dođite kod mene, želim Vam nešto darovati.
Stigoše zajedno do prašnjave drvene kolibe. Mudri čovjek upali svjetlo i poče tražiti po ormaru. Izvadio je stari, iznošeni, pokidani kaput neprepoznatljive boje, tj. ostatke kaputa. Bacio ih je na svog gosta i rekao: - Probajte, sigurno će Vam dobro stajati.
Čovjek uze kaput, pogleda ga i ogorčen reče: - Što će mi ovo smeće od kaputa? Ja se lijepo i skladno odijevam. Vi ste ludi! - I baci kaput natrag.
- Vidiš - na to će mudrac - Vi ne želite prihvatiti ove prljave krpe. Tako ni ja nisam želio prihvatiti uvredljive riječi koje mi je onaj čovjek uputio.
| Pregleda: | 926 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Neki je čovjek, idući šumom, opazio lisicu bez nogu i čudio se kako može preživjeti. Tada je opazio tigra koji je nosio plijen u raljama. Tigar se najeo, a ostatak prepustio lisici.
Kako su nastale pustinje
U vrijeme prije ovog vremena zemlja je bila zelena. Posvuda je teklo na tisuće potočića, a oko njih raslo mnogo stabala. Zajedno su rasle smokve, naranče, datulje, limuni. Lav se na livadi igrao s janjetom, a plemena su živjela u miru, jer još ne bijahu upoznala zlo. Na početku vremena Bog je ljudima rekao: »Ovaj rascvjetali vrt pripada vama. Uživajte u njegovim plodovima. Ali pazite! Za svako vaše zlodjelo ja ću na zemlju baciti zrno pijeska, a pijeska bi moglo biti toliko da prekrije sve zelenilo, drveće i potoke.«
[caption id="attachment_20633" align="aligncenter" width="504"]
karavana u pustinji[/caption]
Ljudi su dugo poštivali Božju zapovijed, sve dok se jednoga dana nisu dvojica beduina posvađala oko neke deve. Kad je pala prva ružna riječ, Bog je na zemlju bacio zrno pijeska, no to nitko nije ni primijetio. Za ružnim riječima slijedila su djela, pa je palo mnoštvo zrnaca. Stvarale su se hrpe jedna za drugom. Ljudi su se začuđeno zaustavljali i promatrali. »Što je to?« – pitali su Gospodina. »Plod vaših zlodjela!« – odgovori Bog. »Svaki put kad učinite nepravdu, kad dignete ruku na brata, kad slažete i prevarite… zrnce pijeska past će na vaš vrt. Nastavite li tako, pijesak će prekriti cijelu zemlju.« Ljudi su se na to smijali. »Kad bismo bili i najveći zločinci, ni za milijun godina nas ne bi ugrozila ta sitna zrnca.« Ljudi su se svađali, tukli, varali jedni druge, plemena su ratovala. Pijesak je prekrivao pašnjake i oranice, zatrpani su mnogi potoci, a stoka je morala ići sve dalje u potragu za hranom. Tako je nastala pustinja. Plemena su lutala među dinama žaleći za davno izgubljenim rajem. Ponekad su sanjali da usred pustoši vide zelena prostranstva, plava jezera, cvjetne livade. Takva priviđenja nazivali su fatamorganom. Samo ondje gdje su se ljudi držali Božje zapovijedi i danas postoje palme i čisti izvori, pijesak ih ne može zatrpati, nego ih samo okružuje, kao što more okružuje otoke. Putnici ta mjesta nazivaju oazama i tu se zaustavljaju da se odmore, prisjećajući se riječi što ih je Gospodin izrekao plemenu: »Nemojte moj zeleni svijet pretvoriti u beskrajnu pustoš.«
Marokanska legenda