Rezultati pretraživanja

Topla i istinita priča o Božiću iz polovine šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, koja nas vraća u prošlost istovremeno upućujući i na ono bezvremensko i bitno u slavljenju svetkovine Kristova rođenja.

Ne izmišljam; sve što pišem sam doživjeh i još sam pod dojmom posljednjeg doživljaja. Sitnica, sve sitnice, ali život je sav satkan od sitnica, i male stvari sile nas više puta da razmišljamo o velikima, jer se veliki problemi redovito odrazuju na bezbroj sitnih stvari.

Eto, sutra je prva nedjelja adventa, i misao leti k Božiću. Ta zato i jest advent, da nas pripravi na blagdan Kristova rođenja. A za nas Hrvate Božić znači također bezbroj uspomena, Božić je za nas i božićna pjesma, čitav niz božićnih pjesama, sve božićne pjesme - i naši ih vjernici žele sve vidjeti u molitveniku, u zbirci pjesama; makar i ne bilo koje druge omiljele pjesme, ali božićna ne smije izostati ni jedna.

I ja se zaželjeh pjesme, božićne, lijepe i lijepo izvedene i pođoh u grad potražiti gramofonsku ploču s hrvatskim božićnim pjesmama. Iluzija! Kako ti pada na pamet da u Rimu tražiš takove stvari? - mogao bi netko primijetiti. Ali nije baš tako bestemeljna moja nada, jer mi prošle godine jedan prijatelj reče, da je vidio u jednom od najvećih rimskih magazina ploču s hrvatskim božićnim pjesmama u izvedbi zbora zagrebačkog radija. Nisam bio siguran u kojem je od dvaju najvećih magazina - Rinascente ili CIM - moj prijatelj vidio spomenutu ploču, stoga odlučih prošetati se do obaju dućana. I već se u sebi veselih duhovnom užitku što će mi ga gramofonska ploča priuštiti, uvjeren da će izvedba zbora Radio-Zagreba biti savršena.

I dok sam u sumrak hodao rimskim ulicama, oživljavao sam uspomene na prijatelja koji me je upozorio na gramofonsku ploču, a koji je prošle godine proveo božićne praznike u Dalmaciji. Nije Hrvat nego iz hladne Danske, ali živahan kao da je Mediteranac. Rođen u protestantskoj obitelji, kad je postao punoljetan, prešao je na katolicizam i u želji da bude što korisniji svojoj okolini, posebno omladini, po­stao je svećenik. Sve je više škole svršio u Parizu, a u Rim je došao na specijalizaciju. Urednik je i jedne katoličke revije, a u mlađim je danima imao ambicije postati direktor orkestra. I eto, taj simpatični Nordijac, koji je u sebi sjedinio i filozofa i umjetnika i koji je, za razliku od mnogih turista, otvorenih očiju prošao kroz naše krajeve, štošta zapazio što drugima izbjegne, divio se ljepoti prirode, bogatstvu historijskih uspomena (uostalom, Danci su nas zadužili iskopavanjem starokršćanskih solinskih ruše­vina!), suosjećao sa siromašnim narodom, čudio se stupnju bezbrižnosti namještenika u dućanima, uočio zamršenost crkvene problematike i drugo - taj isti, na moje pitanje, što ga se najljepše dojmilo na njegovu putovanju kroz Dalmaciju, smjesta je odgovorio: »Ponoćka u splitskoj katedrali«. Na daljnja pitanja precizirao je da ga se najviše dojmila pjesma »U se vrime godišta«. Nije on razumio riječi, ali ono oduševljeno pjevanje svega puka, poslije poslanice, ostavilo je na njega neizbrisiv utisak, bio je to za nj jedan od najdubljih religioznih doživljaja u životu. I kad mi je o tome pripovijedao, počeo je pjevati melodiju i rukom dirigirati. Kojem Hrvatu ne bi srce zaigralo, slušajući stranca, koji je upoznao više kultura i istančana je glazbenog ukusa, onako oduševljeno opisivati svoje božićne dojmove u Hrvatskoj!

No stvar nije time završila. On je htio imati gramofonsku ploču s našim božićnim pjesmama i pošao ju je u dućan potražiti. Uspio je, nešto francuski nešto engleski, dati do znanja što traži. Odgovor mu je bio - suhi: »Mi takvih stvari nemamo!«, popraćen pogledom punim čuđenja, kao da mu je namještenica htjela reći: »Čovječe, zar ne znaš kakova je naša socijalistička stvarnost? Ta kod nas nema službeno Božića! Ni božićnih pjesama na gramofonskoj ploči, jer - ploče producira država, a država je partija, a partija je proglasila da nema ni Boga, ni Božića…« I tako je naš dobri Danac, nakon susreta s Božjim pukom u katedrali susreo - socijalističku stvarnost, koja mu je onemogućila da ponese trajnu uspomenu na svoj najdublji i najljepši doživljaj u našoj domovini, uspomenu kojom bi bio širio dobar glas našem narodu u dalekoj zemlji Danskoj omogućujući svojim prijateljima da i oni u neku ruku dožive ljepotu naše pjesme, koja je kroz stoljeća odgajala naš puk…

Evo me stigoh u prvi dućan, u veliku palaču Rinascente. Pri ulazu zapitah za odjel gramofonskih ploča i uputih se u podzemni dio zgrade. Pogledah najprije sam izložene ploče: na stotine ih je, ali me ovaj čas nijedna od njih ne zanima. Moja je misao samo o ploči zagrebačkog radio-zbora s božićnim pjesmama. Kako? Zar si već zaboravio da u socijalističkoj stvarnosti nema mjesta za takove stvari? Da, ali u socijalističkoj stvarnosti ima mjesta za dolar, i trebaju ga i te kako, pa ako ga se može dobiti eksportiranjem gramofonskih ploča s božićnim pjesmama, zašto ne? Sve je dobro, što služi svrsi, pa i svetinje, naravno samo kao roba za eksport.

Približim se jednoj namještenici i pitam: »Imate li hrvatske božićne pjesme u izvedbi zagrebačkog radiozbora?« Morao sam pitanje ponoviti, a ona je digla iglu s gramofonske ploče, što ju je onaj čas slušala, i nastojala shvatiti moje neobično pitanje. Velim - neobično, jer se iz njezina pogleda vidjelo da je moje pitanje za nju zbilja nešto neobično. »Imamo obične božićne pjesme«, reče mi, a ja nadodah: »Talijanske?« »Da, talijanske«, ponovi ona. Vjerojatno je po prvi put čula da postoje neke hrvatske pjesme - canti natalizi croati, i te svakako za nju nisu obične - canti ordinari! Vrlo ljubezno mi je rekla da oni nemaju pjesama koje ja tražim, a kad sam inzistirao, da mi je jedan prijatelj rekao da je vidio, čini mi se, kod njih takovu ploču, kao da joj je bilo neugodno ponovo zanijekati… Nato rekoh: »Naravno, da imate tu ploču, barem vi biste to znali«. »Sigurno«, odgovori gospojica. Pozdravih i odoh prema velikom magazinu CIM.

Ista procedura, isti odgovori, samo ovaj put naiđoh na jednog otmjenog mladića, koji je s još većim iznenađenjem saslušao moje pitanje. I njemu protumačih kako sam čuo da imaju tu ploču, da se radi o izvedbi zagrebačkog radio-zbora. Kad čovjeku dođeš s ovako točnim podacima, njegovo se početno čuđenje spontano pretvori u stanovitu skromnost, jer vidi da ima stvari koje drugi znaju, a njemu su nepoznate. Ali ne može protiv činjenice, on te ploče nema pa nema, i meni ne ostaje nego vratiti se odakle sam i došao.

Već se spustio mrak, promet je po ulicama postao intenzivniji i kaotičniji; odlučio sam se pješice vratiti kući, kako sam i došao, sam sa svojim mislima i ponešto mučnim dojmovima. Eno, mislio sam, stranac u Hrvatskoj traži gramofonsku ploču s hrvatskim božićnim pjesmama i ne nalazi je; još ga čudno gledaju što uopće takvo što traži… Hrvat traži istu ploču u stranom svijetu - istina, Rim za Hrvata nije stran, ali je Hrvat Rimu nepoznat, no i njegovo je traženje uzaludno…

Uronjen u razmišljanje slijedio sam rijeku svijeta, ali nikoga nisam vidio… bio sam potpuno sam…

Već sam prevalio dobar dio puta i preda mnom su se pojavile linije karmelićanske crkve, u koju često zađem, i - kao da je neka vedrina počela ulaziti u moju dušu. Što se dogodilo? Ništa nova, tek opet jedna uspomena.

Lanjske godine u božićno vrijeme ušao sam u tu crkvu, dosta malenu, bez umjetničke vrijednosti - nije čudo, iz ovoga je stoljeća, ali sabranu, intimnu, tihu, i to uvečer. U polutami se molilo nekoliko osoba, koje su jedna za drugom izašle; ostao sam sam, ili bolje, mislio sam da sam sam… Osim vječnoga svjetla pred svetohraništem, jedini osvijetljeni kutić u crkvi bile su jaslice, na drugoj strani crkve. Moderne jaslice, s imitiranim ognjem, zvijezdom i mjesecom, čak i oblaci kruže po nebu - sve na električnu struju…

Već su mi od prije poznate te jaslice pa im se ovaj put nisam ni približio. Najednom, čujem kao iz daljine krasnu, najpopularniju talijansku božićnu pjesmu ”Tu scendi dalle stelle”, pjesmu Djetetu Isusu, što ju je ispjevao veliki teolog i svetac, sv. Alfonso Maria de’ Liguori (+ g. 1787). Pomislih: to je gramofonska ploča, uz jaslice, kao što se na više mjesta po rimskim crkvama nađe; s vremena na vrijeme, u određenim razmacima, čuju se potiho zvuci božićne pjesme, koji zašute istom kad su sve strofe ispjevane, da nakon stanovitog vremena počnu iznova, stvarajući u prisutnima božićno religiozno raspoloženje…

Tek mi je proletjela glavom ta misao, kadli pred kraj strofe - jedna stonatura, pogreška u pjevanju! To ne može biti gramofonska ploča! Tko bi se usudio dati u promet bilo koju ploču s pogrešnim pjevanjem! No moja sumnja kao da je iščezla, kad je počela druga kitica: lijepo, umiljato, produhovljeno pjevanje, iz daljine, postajalo je sve više prava molitva… savršena u svakom pogledu… Bum! Opet ista stonatura, na kraju druge strofe!

Sada više nemam sumnje. Okrenem se prema jaslicama i u njihovu mističnom svjetlu zamijetim konture jedne oniže starije žene, na koljenima pred jaslicama; očito je bila uvjerena da je sama u crkvi i da može slobodno u pjesmu izliti svoju molitvu, svoju ljubav prema Djetetu.

Treća, četvrta,… posljednja kitica: uvijek ista ljepota i - uvijek ista stonatura! Ne maknuh se s mjesta, da ne pomutim njezinu radost. Kad se je napjevala, još je ostala kratko vrijeme u molitvi, digla se i otišla. Ne znam, je li me pri izlasku vidjela. Njezina je pjesma i dalje odzvanjala u mojim ušima, bolje rečeno u mojoj duši, gdje se pretvarala također u molitvu…

I sada, nakon godinu dana, kao da je opet čujem, i to sve razgovjetnije, sve bliže, što se više približavam crkvi otaca karmelićana. Tko će me zadržati da ne uđem u crkvu i u duhu još jedanput doživim ljepotu one pjesme-molitve, koju nijedna gramofonska ploča nije u stanju zamijeniti! Divan je izum gramofonska ploča, ali njoj nedostaje srce, ljubav…

Gospodine, živjeli smo kroz stoljeća bez gramofonskih ploča, ali nismo živjeli bez pjesme, nismo mogli živjeti bez pjesme, jer gdje je srca i ljubavi, tu je i pjesma. Mi smo te upoznali, i kroz pjesmu smo te sve bolje upoznavali; vjerovali smo u te Boga-čovjeka, Božića, i pjesmom smo svoju vjeru ispovijedali; ljubili smo te i u pjesmi smo ti svoju ljubav očitovali. Generacije nisu znale ni čitati ni pisati, ali su znale pjevati, i vjerovati, i ljubiti, a to je glavno, jer to je život, najviši stupanj života u svemiru. I bile su sretne, u dnu duše sretne, ne na površini, kao što mnogi danas izgledaju da su sretni, a nisu.

I danas još mnogi pjevaju, i ovog će Božića u našim crkvama, u domovini i gdje god bude Hrvata po svijetu, zaoriti božićna pjesma, ona pjesma koju nijedna ploča ne može prenijeti, jer ploča registrira zvuk, ali ne registrira zanos, oduševljenje, vjeru, ljubav, radost…

Ali, Gospodine, koliko ih je koji više ne pjevaju božićne pjesme! U kolikima je presušio izvor božićne radosti! Nisu time postali sretniji; i kao da im je krivo što još ima onih koji su sretni i pjevaju, htjeli bi ih udaljiti od izvora sreće… Ne dopusti, Gospodine, da se to dogodi. Neka budemo bez božićnih gramofonskih ploča, ali da ne ostanemo bez srdaca koja će te kroz pjesmu slaviti i ljubiti, kroz našu lijepu božićnu pjesmu.

(Ova je istinita pripovijest napisana u iseljeništvu, u Rimu, u adventu 1966. i objavljena u časopisu Novi život (Rim), 4/1966, pod inicijalima dv (= don Fabijan Veraja). Autor je u ono doba bio u službi Svete Stolice, u Kongregaciji obreda. U njegovu je društvu splitski biskup mons. Frane Franić, za vrijeme II. Vatikanskog koncila, upoznao danskog svećenika, o kojemu je riječ u pripovijesti, i pozvao ga da posjeti Split, što je ovaj i učinio 1965. godine.)

tekst preuzet sa http://www.bitno.net

“Nitko me ne voli”, reče Mali Princ i sakrije rukama lice.“Voliš li ti ikoga?” upita Lisica.“Volim svoju ružu, ali…”, reče Mali Princ i zastane.

Kad su mladu koncertnu violinisticu upitali koja je tajna njenog uspjeha odgovorila je: “Planirano zanemarivanje!”

U nekom gradiću na rubu šume živio je mali Toni. On nije bio kao druga djeca, bio je veoma zločest. Nije slušao nikoga, ni brata, ni baku, ni mamu ni tatu i zato je nastala tama. Što je Toni bio zločestiji bivalo je sve više tame na svijetu. Kad je Toni rekao baki neću sunce je počelo slabije sjati. Sunce je još više potamnilo kad je rekao i tati neću. A kad je Toni rekao i mami neću sunce je potpuno prestalo sjati. Kada bi se Toni pojavio u gradu, u gradu je bivalo tamno. Videći tamu u Tonijevu srcu ljudi su Tonija istjerali iz grada i on je otišao u šumu - sam.

Ali i tamo je donio tamu - mrak. U šumi su ptice prestale pjevati, stabla su u tami žalosno šaptala jedno drugom: "Što se to događa, zašto je u šumi nastala tama?" Toni je pokušao hodati šumom ali zbog velike tame nije mogao. Bilo je mračno kao u rogu. Ništa nije vidio, spoticao se o kamenje, posrtao i padao, razbio je koljena. Ustao je, teturajući krenuo dalje, napravio par koraka i bum...udario je u stablo koje zbog velike tame nije vidio... razbio je glavu. Sjeo je na zemlju i počeo plakati. Nije mogao ići dalje. Bio je gladan i umoran i sam u tamnoj šumi. Plakao je Toni. Bilo ga je strah. On je sam u mračnoj šumi.

Onda se sjetio svoje dobre mame, koja ga voli i koja mu je govorila da se popravi. Ali mama je daleko. Sjetio se Toni, da je mama govorila kako mu uvijek može pomoći Isus - Bog koji ga neizmjerno voli. I čim je Toni pomislio na Isusa pogledao je u nebo i gle upalila se jedna zvjezdica na nebu. Toni je vidio tu zvijezdicu, vidio je njeno svjetlo i bio je sretan. Promucao je molitvu: "O Isuse, želio bih biti bolji." U tom trenutku upalila se druga zvjezdica na nebu. I bilo je više svjetla. Videći to, Toni usklikne: "Isuse, pomozi mi da se popravim, i da budem bolji." Tada se upalila još jedna, 2, 3, 4... još puno zvjezdica na nebu. A pojavio se i kralj zvijezda, mjesec, i pozdravio Tonija. I bilo je puno više svjetla.

Videći to Toni je shvatio kako je puno ljepše biti u svjetlu - dobroti, nego u tami - zlu. A sada je Toni znao da mu svjetlo može dati samo dobri Bog - Isus, i Toni usklikne: "Isuse, budi mi prijatelj! Daj da budem Tvoj!" Na ovu molitvu pojavilo se sunce i obasjalo šumu. Stabla su bila sretna na povjetarcu, a ptice su zapjevale svoju radosnu pjesmu još puno ljepše nego prije. Nebo i zemlja bili su radosni, a mali Toni primivši Isusa u srce za prijatelja dobio je u srcu svjetlo. Isus, prijatelj malog Tonija istjerao je iz Tonijeva srca tamu. I tako srcem punim svjetla vratio se Toni i svugdje je nosio svjetlo, ljubav, dobrotu, prijateljstvo...

Isus je prijatelj malom Toniju; Isus je prijatelj svoj djeci. Isus je i tebi prijatelj. On želi da i ti budeš njegov prijatelj i da svima donosiš svjetlo, u obitelj, u razred, u grad, u školu...

Budite male Isusove zvjezdice i svjetlite dobrotom. Nosite dobrotu svima. Nosite Isusa svima i onda će svi biti sretni.

Nakon što pročitaš ovo pismo postavi si pitanje: "Bi li pobjegao?" Zamisli da se ovo sada događa - upravo tebi...

Jedan škrtac sakrio je svoje zlato u podnožju drveta u svom vrtu. Svake nedjelje vadio ga je iz zemlje i satima ga s uživanjem gledao. Netko je doznao za to i ukrao mu zlato.

Sveti Nikola zaštitnik?

Sveti Nikola, biskup iz Myre, poznatiji kao Nikola iz Barija svetac je katoličke i pravoslavne crkve, a zaštitnik je: djece, djevica, dječaka-zborskih pjevača, učenika i učitelja, hodočasnika i putnika, moreplovaca, ribara i trgovaca ribom, seljaka i mesara, pekara i mlinara, trgovaca žitom i sjemenjem, trgovaca, bačvara, pivara i pekača rakije, gostioničara i trgovaca vinom, tkalaca, izrađivača traka i proizvođača dugmadi, trgovaca čipkom i suknom, radnika u kamenolomu i klesara, ljekara, svjećara, trgovaca mješovitom robom, proizvođača i trgovaca parfema, odvjetnika, bilježnika, sudaca i zatvorenika, vatrogasaca; zaštitnik sretne ženidbe; pomoćnik u opasnosti od vode i u nevolji na moru, protiv krađe i za pronalaženje ukradenih stvari, pomoćnik kod nepravednih sudskih presuda, zaštinik mnogih gradova i cijele Rusije, pomoćnik u nevolji.

izvor: http://www.studentnet.hr

Jednom se na plaži susretoše Ljepota i Rugoba. Okupajmo se - rekoše. Skinu se i zaplivaju.

Jedan predavač govorio je o napetosti.

Podigao je čašu punu vode i upitao slušatelje: “Što mislite koliko je teška ova čaša?”

Prvi adventski vijenac, kakav danas poznajemo, pojavio se u Njemačkoj 1838. godine u Hamburgu, u domu za siromašnu djecu. Evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern okupio je siročad s ulice i smjestio ih u jednu trošnu kuću koja je time postala njihovim novim domom. Želeći djeci bez ikog svog uljepšati dane uoči Božića odlučio je napraviti veliki drveni vijenac i na njemu poslagati upaljene svijeće. Upalio ih je ukupno 24, od toga 19 malenih za svaki dan osim nedjelje i četiri velike, za svaku nedjelju uoči Božića. Ovaj ritual se djeci jako svidio pa je stoga odlučeno kako će se svake godine u isto vrijeme obnavljati. 13 godina kasnije vijenac su počeli ukrašavati grančicama zimzelenog drveća kako bi ga uljepšali, a kasnije je drvo od kojeg se vijenac radio u potpunosti zamijenilo zimzeleno granje. S vremenom se ovaj simpatičan običaj proširio po cijeloj Njemačkoj da bi ga potom prihvatili i kršćani iz drugih europskih zemalja, a potom i u Americi i diljem svijeta gdje je prisutna kršćanska vjera. Krajem 19. stoljeća polako se u svima njima ustoličio običaj pletenja adventskog vijenca no u međuvremenu su na njemu, uz zimzelene grančice od kojih je spleten, ostale samo četiri svijeće u čast četiri adventske nedjelje, uz još jednu koja se stavlja nasred vijenca.

Danas adventski vijenac možemo kupiti u bilo kojoj trgovini mješovite robe, što je odraz sve snažnije komercijalizacije Božića no prema tradicionalnim kršćanskim običajima trebali bi ga sami napraviti. Vijenac se plete od grančica lovora koje označavaju pobjedu nad grijesima, od grančica cedra koje simboliziraju snagu, te od lišća božikovine koje podsjeća na vijenac od trnja kojeg je Isus nosio kada su ga vodili na razapinjanje. U njega se ponekad dodaju i grančice ružmarina.

Vijenac simbolizira vječnost jer nema početka ni kraja. U današnje vrijeme svijeće na vijencu su u raznim bojama: crvene, boja zlata, srebra, bijele... Tradicionalno su u viijencu tri ljubičaste svijeće i jedna ružičasta. Na prvu adventsku nedjelju, pali se prva ljubičasta svijeća, simbol nade, nade u dolazak Mesije. Podsjeća na proroke koji su predvidjeli Kristovo rođenje. Odabir ljubičaste boje nije slučajan. Upravo ona predstavlja boju pokajanja i posta, a također označava i kraljevsku boju što je čini prigodnom za dolazak Krista Kralja svega svijeta. Drugim riječima, upravo kroz ovu boju objedinjujemo simboliku Isusove patnje na križu i slavlja zbog njegovog očekivanog dolaska koji predstavlja konačno spasenje.

Na drugu adventsku nedjelju pali se druga svijeća koja predstavlja ljubav. Neki je nazivaju i Betlehemskom svijećom, a pali se prvenstveno u čast jaslica u kojima je mali Isus boravio u štali odmah po svom rođenju. Treće adventske nedjelje pali se ružičasta svijeća koju znamo i kao Svijeću pastira, a ova vesela boja odabrana je zbog toga jer predstavlja radost. Tada, naime, nastupa vrijeme kada razdoblje pokajanja zamjenjuje razdoblje radosti zbog skorašnjeg Isusovog rođenja. Četvrta adventska svijeća ponovno je ljubičaste boje, pali se posljednje nedjelje uoči Božića, a nazivamo je još Anđeoskom svijećom. Ona simbolizira mir.

Na samu badnju večer, nekoliko sati uoči Božića, pali se peta svijeća, ona bijele boje, koja se može staviti usred vijenca ili na neko drugo mjesto u našem domu, a nazivamo je Kristovom svijećom. Ona predstavlja život Krista koji je došao na ovaj svijet, a bijela je zbog toga jer bijela boja simbolizira čistoću i bezgrešnost.

Svijeće se pale zbog toga jer nas njihova svjetlost podsjeća na Isusa koji predstavlja simboličko svijetlo koje će nas izbaviti od tame i grijeha te nam donijeti nadu i spasenje. Tijekom Adventa paljenje svijeća ima i dodatnu simboliku. Svakim tjednom palimo jednu više čime polako iz razdoblja mraka i straha prelazimo u razdoblje svjetlosti i nade. Kako nedjelje prolaze tako svjedočimo sve većoj svjetlosti i na taj način naša nada raste da bi kulminirala u trenutku paljenja bijele Kristove svijeće koja nam kaže kako se rodio Spasitelj.

Korjene adventskog vijenca možemo potražiti još u doba antike kada je vijenac predstavljao simbol pobjede tj. trijumfa nad neprijateljem. Stoga kršćanima adventski vijenac simbolizira borbu protiv tame i grijeha, borbu koja je puna nade u Krista i njegovo spasenje.

prema: www.fizzit.net

Nekoć je živio sretan i vrijedan Mravac koji je dan za danom uredno išao na posao. Cijelog radnog dana je bio veseo i dobre volje pa si je ponekad i zviždukao vesele pjesmice.

Pored Bazilike Isusova groba, Bazilika Isusova rođenja je najsvetije kršćansko mjesto na svijetu. Nalazi se u gradiću Betlehemu udaljenom tek 10-ak kilometara od Jeruzalema.

Najsvetiji dio Bazilike je djelomično prirodna a djelomično umjetno uređena špilja u koju se ulazi mramornim stepenicama iz kapele. U špilji je srebrna zvijezda sa četrnaest krakova koja označava mjesto na kojem je Isus rođen. Na njoj je napisano “Hic de Virgine Maria Iesus Christus natus est” (Ovdje se od Djevice Marije rodio Isus Krist).

Betlehem

Betlehem ili kako se još spominje u Starom zavjetu Efrata, na hebrejskom znači Kuća kruha, a na arapskom Beit Lahm ima značenje Kuće mesa.

Betlehem je bio glavni grad Judina plemena. Prvo spominjanje grada je povezano sa smrću jedne od četiri majke židovskog naroda - Jakovljeve voljene žene Rahele.

U starozavjetnoj Knjizi o Ruti opisna je ljubavna priča Boaza i Rute Moapke, Davidovog pradjeda i prabake koja se odigrala na žitnim poljima Betlehema.

U Betlehem je Gospod poslao proroka Samuela da pomaže Davida za kralja. Iz Betlehema je David krenuo na možda najopjevaniji dvoboj u svjetskoj povijesti, dvoboj protiv Golijata, Filistejca iz Gata.

Betlehem je mjesto Isusova rođenja. U Evanđelju po Luki govori se da su Josip i Marija koja je bila pred porodom morali doći u Betlehem iz Nazareta zbog popisa stanovništva. Time se ispunjava starozavjetno proročanstvo proroka Miheja da će se Mesija roditi u Davidovu gradu. Luka spominje i posjet anđela pastirima koji su bili na poljima današnjeg sela Beit Sahur. U Evanđelju po Mateju spominje se dolazak tri mudraca koji su prativši zvijezdu došli pokloniti se Spasitelju i donijeti mu darove. Spominje se i pokolj djece Betlehemske.

Mjesto Isusova rođenja kroz povijest

Prve kršćanske zajednice nastanjene u Betlehemu čuvaju spomen na špilju u kojoj je Isus rođen. No, kršćani su do četvrtog stoljeća proganjani i nisu u mogućnosti ovjekovječiti mjesto bogomoljom.

Car Hadrian u drugom stoljeću gradi nad špiljom Hram posvećen Bogu Adonisu.

Više od tri stotine godina poslije Isusova rođenja na istom mjestu Car Konstantin i njegova majka Jelena podižu 339 godine veličanstvenu Baziliku sa špiljom u središtu.

Pedesetak godina kasnije po izgradnji crkve u Betlehem dolazi Sveti Jeronim (naše gore list, rođen na granici rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije), crkveni naučitelj, jedan od najvećih crkvenih otaca, teologa i filozofa. Jeronim živi kao isposnik i kasnije osniva muški samostan u Betlehemu. Njegov možda najveći doprinos kršćanstvu je prijevod Starog zavjeta s hebrejskog na latinski jezik (Vulgata), prijevod koji se i danas koristi.

Zahvaljujući Jeronimovoj prijepisci s vlastelom Rima u Betlehem dolaze rimske patricije Paula i njena kćerka Eustohija koje većim dijelom financiraju osnivanje muškog i ženski samostan. Podzemne prostorije u kojima je Sveti Jeronim prevodio Svete knjige se nalaze ispod današnje crkve Svete Katarine, izgrađene tik do Bazilike Isusova rođenja.

Veličanstvena Konstantinova crkva pretrpjela je veliku štetu u velikoj pobuni Samarijanaca u šestom stoljeću. Car Justinian I Veliki i carica Teodora grade novu crkvu obloženu mramorom i mozaicima. Vjerojatno je na ulazu bio mozaik koji opisuje dolazak Tri kralja s Istoka. Mozaik Tri Kralja odjevena u perzijske odore koji sedolaze pokloniti se Isusu odigrati će presudnu ulogu u očuvanje Justinianove crkve pri provali Perzijanaca početkom sedmog stoljeća kad su ostale crkve sravnjene sa zemljom, a jedino je crkva u Betlehemu ostala očuvana.

Kalif Omar u sedmom stoljeću osvaja Svetu zemlju, ali ne razara crkvu. Čak i fatimski kalif Al Hakem koji je dao razoriti Baziliku Isusovog groba poštedio je Baziliku Isusova rođenja.

Dolaskom križara, crkva dobija novi sjaj. Boldvin I 24.12.1100. okrunjen je za prvog Kralja Jeruzalemskog kraljevstva baš u Bazilici Isusova rođenja. Situacija se bitno mijenja porazom križara na Hitinskim rogovima 1187. od strane najpoštovanijeg islamskog vođe Salah al Dina. Zub vremena, potresi i prirodne nepogode tijekom stoljeće nepovoljno utiču na stanje Bazilike, a Mamluci, a poslije njih Otomansko carstvo koji su vladali Svetom zemljom do kraja Prvog svjetskog rata vrlo često onemogućavaju osnovne popravke sakralnih objekata.

Prostor Bazilike Isusova rođenja

Na ulazu u crkvu jasno se mogu vidjeti okviri ulaznih vrata iz vremena Bizanta, križara i “Vrata Poniženja” iz vremena Otomanskog carstva.

Unutrašnjost crkve je sačuvala arhitektonske osnove crkve iz šestog stoljeća. U Konstantinovoj crkvi pod je bio prekriven mozaicima koji se zahvaljujući arheološkim radom Britanaca 1932. godine mogu vidjeti i danas. Bizantska crkva je bila cijela prekrivena mramorom.

Unutrašnji prostor je podjeljen kolonadom od 12 stupova u četiri reda. Stupovi su izrađeni od crvenkastog betlehemskog kamena, a na njima su su bili naslikani istočni i zapadni sveci, redovnici, ali i svjetovni donatori.

Drveni ikonostas je iz 18 stoljeća.

Mozaici koji se nalaze iznad stupovi su djela majstora iz vremena križara i podijeljeni u tri skupine. Najniže je prikazana Isusova geneologija, u sredini su generalne i lokalne sinode a iznad njih procesija anđela.

Špilja se nalazi točno ispod prostora iza Ikonostasa. Ulazi se s desne strane mramornim stepenicama i izlazi s lijeve strane. S desne strane (južne) se nalazi Kapela Svetog Nikole koja kao i većina Bazilike pripada grčkoj pravoslavnoj crkvi, a na izlazu iz špilje nalaze se dva oltara armenske pravoslavne crkve. Katoličkoj crkvi pripada Kapela jaslica i prolaz iz Crkve Svete Katarine do špilje.

Crkva Svete Katarine

Iznad špilje u kojoj je Sveti Jeronim prevodio svoje monaške dana u već u četrnaestom stoljeću franjevci grade kapelicu posvećenu Svetoj Katarini Aleksandrijskoj. Križari grade veliku crkvu koja se nalazi unutar franjevačkog samostana. Polnoćka misa, predvođena latinskim patrijarhom Jeruzalema koju milijuni kršćana gledaju na televiziji prenosi se uoravo iz ove crkve.

Bazilika Isusovog rođenja na UNESCO-voj listi ugrožene Svjetske baštine

UNESCO je 2012. godine uvrstio Mjesto Isusova rođenja: Baziliku Isusova rođenja i hodočasnički put, Betlehem na svoju listu spomenika svjetske baštine i u popis ugroženih spomenika. Kao posljedica prokišnjavanja krova Bazilika je 1869-e godine bila u požaru. Međunarodna zajednica je prikupila sredstva, a Predsjednik Abas je uvjerio sve tri dominacije koje prema “Status quo” sporazumu imaju udio u Bazilici, Grčku pravoslavnu crkvu, Armensku crkvu i Franjevački red koji su čuvari svetih mjesta za Katoličku crkvu da dopuste talijanskim restauratorima da krenu s restauracijom. Zamijenjene se krovne grede i stakla na prozorima koja su pogođena mecima. Da bi hodočasnici mogli nesmetano obilaziti špilju rođenja većina restauratorskih stolarskih radova se odvijala noću.

Unutar Bazilike mogu se vidjeti ostaci prve Crkve, izgrađene u doba Cara Konstantina početkom četvrtog stoljeća.

tekst prema: http://tanjabenhaimmarcetic.com

Prijatelj bi trebao biti radikalan.

Trebao bi te voljeti kad si odbojan, zagrliti te kad nisi za grljenje, i podnositi te kad si nepodnošljiv.

Stavi tri lončića vode na vatru. U prvi lončić stavi mrkve. U drugi lončić stavi jaja.

Betlehem i njegova okolica zauzimaju lagano neravni krajolik. Terase su isječene od rubova litica i na njima su zasađena stabla masline; najravniji dijelovi dolina podijeljeni su na polja; a dijelovi zemlje koji su suviše kameniti za kultivaciju pokriveni su različitim biljkama, grmljem i drvećem uključujući borove, čemprese i mnoštvo bilja specifičnog za Mediteran.

U ovom je kraju David čuvao stada ovaca svoga oca kada ga je Samuel pomazao (I Sam 16:1-13), i, tri generacije ranije, njegova pra-prabaka Ruta u tim je poljima skupljala pšenicu jasno slijedeći Boazove žeteoce. Stoljećima kasnije, kada je došlo vrijeme da Sin Čovječji dođe na zemlju, upravo se ovdje prvi puta objavilo Isusovo rođenje: „A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo javljam vam Blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.““ (Lk 2:8-12).

Iako se u Evanđelju ne ističe točno mjesto gdje su se Anđeli pojavili, od najranijih vremena kršćani su događaj smještali u područje dva do tri kilometra istočno od Betlehema, mjesto gdje danas stoji grad Beit Sahour (“kuća stražareva”). Sveti ga Jeronim spominje (usp. svetit Jerome, Epistola CVIII. Epitaphium Sanctae Paulae, 10), povezujući ga s biblijskim mjestom zvanim Migdal Eder (“kula stada”), gdje je Jakov podignuo svoj logor nakon Raheline smrti (usp. Post 35:21). U bizantinsko vrijeme, tijekom četvrtog ili petog stoljeća, ondje je izgrađena crkva posvećena pastirima, crkva koja je slavila objavu rođenja, a spilju se osobito štovalo. Bio je tamo i samostan, ali do vremena kada su stigli križari nije ostalo ništa od svega ovoga osim ruševina. Stoljećima kasnije, u novije vrijeme, dva različita mjesta u okolici Beit Sahoura čuvaju sjećanja na antičke tradicije onoga mjesta. Prvo je poznato kao Kanisat al-Ruwat, prema zapadu, i sada je vjerojatno predgrađe Betlehema. Tu postoje ostaci malene bizantske crkve. 1951.godine ondje je izgrađena katolička crkva posvećena Gospi Fatimskoj i svetoj Tereziji iz Lisieuxa, a 1972.godine izgrađena je i grčka ortodoksna crkva.

Drugo mjesto, oko kilometra prema sjeveroistoku, zvalo se Siyar al-Ghanim, “pastirska polja”. Strana okrenuta prema brdu obiluje prirodnim spiljama, a tamo je i dio zemlje na kojem su ruševine, koje su u devetnaestom stoljeću zadobili franjevci. Iskapanja koja su se provodila 1951.i 1952.godine, nastavljajući se na parcijalna iskapanja iz 1859., na svjetlo dana iznijela su dva samostana u kojima se živjelo od četvrtog do osmog stoljeća. Crkva prvog samostana razorena je u šestom stoljeću i druga je izgrađena na istom mjestu, iako joj je centralna lađa malkice pomaknuta prema istoku, koja sugerira izgradnju prema sjećanju. Kompleks je sadržavao mnoštvo zgrada namijenjenih gospodarstvu – preše, bazene, silose, cisterne – a i spilje su se koristile u ratarske farmerske svrhe. Tako su se koristile i u Isusovo vrijeme, sudeći prema lončarskim ostacima koji su u njima pronađeni a koji datiraju iz vremena Heroda. Također su tamo i ostaci stražarske kule.

Na stijeni koja se izdiže iznad ovih ruševina na „Pastirskim poljima“, franjevci zaduženi za upravljanje Svetom Zemljom izgradili su između 1953.i 1954.godine crkvu Gloria in Excelsis Deo, koja slavi prvu objavu Kristova rođenja. Vanjština crkve, svojim oblikom i zidovima nastoji prikazati nomadski šator. Unutra u središtu stoji oltar; na zidovima, u tri apside, prikazane su scene iz Evanđelja: pojava Anđela, pastiri na putu prema Betlehemu te klanjanje pred Djetetom. Zraka svjetla koja ulazi kroz staklo na kupoli predstavlja svjetlo koje je obasjalo pastire. Unutrašnjost kupole prikazuje klanjanje deset anđela i riječi njihove pjesme: Gloria in altissimis Deo et in terra pax hominibus bonae voluntatis – Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje (Lk 2:14).

prema:http://gloria.tv